 |
| Decisions… |
Vidjevsi da me kosa polako, ali sigurno napusta, odlucio sam se da preduzmem nesto drasticniji korak. Kao sto se vidi po prilozenoj fotografiji, osisao sam se na „nulu“.
Dugo mi je trebalo da uradim ovo. Smatrajuci sebe konzervativcom koji se jako tesko tjera na promjene, ovaj potez je bio malo iznenadjenje i za mene samog. Osim toga, pritisak okoline (Dragana) je bio ogroman. Iako jos uvijek nije uspjela da me usmjeri ka narodnoj muzici, popustio sam za frizuru.
Kada predjete pola svijeta + putujete sa dvoje male djece, zelite da vam sve protekne u najboljem redu. Zato smo i izabrali renomirane avio kompanije za nas put, poput Emirates i Austrian Airlines.
Dakle, napisali smo izvjestaj o izgubljenom prtljagu, nadajuci se da ce sve ipak biti u redu. Predstavnica Austrian Airlines iz Podgorice nam je obecala da ce kompanija isporuciti prtljag i platiti odstetu. Bez stvari, osjecate se kao da jos niste doputovali. Bili smo primorani da kupujemo odjecu i obucu za djecu.
Posle 4 dana, napokon smo saznali da su dosle stvari. Moj ujak ih je pokupio sa Podgorickog aerodroma, a mi smo dosli isti dan iz Budve da ih uzmemo. Potom sam „poslao“ Draganu na aerodrom da od Austrian Airlines naplati odstetu.
Jedan Bosanac, koji je radio kao ispomoc kancelariji Austrian Airlines na Podgorickom aerodromu, je pokusavao da odvrati Draganu od ideje naplate odstete, nasta je ona morala na malo drzak nacin da ga „ukloni“ i od predstavnice firme (inace Austrijanka) uzme oko 350 eura odstete 
Predpostavljamo da je Bosanac htio da se „ugradi“ (prevod – uzme novac).
Kad je Austrijanka isplatila Draganu, Bosanac se instantno promjenio. Vidjevsi da od instantne zarade nema nista, odmah je postao mnogo ljubazniji, izvinuo se za svoje ponasanje, a cak je i dao par korisnih savjeta za nas povratni let od Sarajeva do Beca.
Sa prtljagom i 350 eura bonusa u dzep, mogu da kazem da je nasa mala putna odiseja dozivjela happy end.
Da skratim pricu, nas kompletan prtljag + djecja kolica su ostala u Becu. Onaj mali turbo-prop avion nije imao mjesta da primi sav prtljag, pa su Austrijanci odlucili da, ne obavjestavajuci putnike, ostave pola kofera iza i posalju ih kasnije. Nisu vise ni Austrijanci kao sto su nekada bili, izgleda da su se i oni balkanizovali.
Kakav je osjecaj kada aerodromska traka koja „okrece“ prtljag iz aviona stane, a vi niste vidjeli vas prtljag ? Prvo pogledate prema cosku gdje se nalazi aerodromski radnik i spomenete mu da je traka stala. Na njegov odgovor da nije stala, nego nema vise prtljaga, zastanete par sekundi, razmisljajuci se da li se ovaj momak zeza ili on to ozbiljno.
„Kako nema covjece ?“
„Nema bogami, to je sve sto je doslo sa ovim avionom iz Beca.“
Cuvsi taj odgovor, svakakve misli vam prodju kroz glavu. Kako je moguce da nema nasih kofera ? Da ih nije neko drugi uzeo umjesto nas ? Je li moguce da su Austrijanci „zaboravili“ nase stvari u Becu“ ? Da nije neko od ovih lokalnih Podgorickih giliptera umijesao prste, pa ce nase stvari zavrsiti na Podgoricku buvlju pjacu ? Itd itd.
Nekada vas stvari iznenade kada se najmanje nadate. Pojedini citaoci mog bloga su sa pravom prokomentarisali kako je putovanje sa djecom jako naporno. Nazalost, zbog obaveza sa poslom u Budvi, nisam bio u mogucnosti da dovedem opis putovanja do kraja, a kamoli da ubacim koji komentar o mom boravku u Budvi.
I na aerodromu nije bilo nista bolje. Luka je pojacao svoj plac i viku, dok je Stephanie odjednom dobila proliv. Stvar je bila tako losa da je Austrian Airlines poslao poseban autobus za nas do aviona.
A onda se desilo nesto cudno. Cim smo usli u avion (nije mlazni, nego turbo-prop elisni avion) djeca su se smirila. Cijeli put (sat i po) je protekao divno – sat i po nismo imali ama bas nikakvih problema sa njima. Da li nam se sreca napokon osmjehnula !
Mi smo doputovali do Podgorice, no nasi koferi nisu…
NASTAVICE SE
Dakle, ostali smo par dana u Becu, gdje smo se zaista lijepo proveli. Na dan odlaska za Podgoricu, djeca su bila u jos gorem raspolozenju nego prethodnig dana. Luka je non-stop plakao, a ni Stephanie nije bila nista bolje. TAXI vozac, koji nas je vozio u odlicnom Volkswagen kombiju, je „letio“ ka aerodromu, najvjerovatnije u zelji da nas se „otarasi“ sto prije.
.jpg)
Sa dolaskom u Bec, nadali smo se da ce nam par dana odmora dobro doci, posebno djeci posle napornog puta. Takodjer, da ovaj nebi ispao da smo isli samo do Budve / Bosne i natrag, Bec bi ispao kao neka nova destinacija koju smo vidjeli.
Nazalost, ni ovaj put djeca nisu htjela da kooperiraju sa nama. Necu vas ponovo gnjaviti sa detaljima, no cim bi izasli u setnju kroz centar Beca, jedno od njih bi veoma brzo briznulo u plac, sto bi nas natjeralo na „povlacenje“ u hotel.
Hotel je jako simpatican. Za razliku od horor-prica koje smo slusali prije dolaska o tome kako je Evropa preskupa, prijatno smo se iznenadili sa cijenom od 231 AUS $ za troskove smjestaja, dorucak i transfer sa aerodroma i nazad. Starlight hotel se nalazi u centru grada, sa fino uredjenim interijerom i veoma ljubaznim personalom.
Bec je prekrasan. Definitivno vrijedi ostati barem 3 dana u ovom gradu kako biste natenane mogli obici centar grada, impresivne palate, kao i nekoliko impresivnih gotskih zdanja koja su u ovom momentu bila u fazi renovacije. Jos je samo hvalio Betmen da gleda sa njih, i utisak bi bio potpun.
Osim relativno jeftinog hotela, iznenadili smo se kako je jeftina hrana. A sama hrana je predivna. Recimo, dorucak u nasem hotelu je bio zaista nesto posebno. Na primer, nisam ni sanjao da postoji toliko razlicitih vrsta hlebova, jednostavno sam se izgubio pred izborom.
SAVJET: hleb koji izgleda najruznije (heljda + riza) je izuzetno ukusan i hranljiv, toplo preporucujem.
Poenta ovog javljanja je da ne preporucujem setnju i izlete sa malom djecom. Ipak, jedva cekam da se ponovo vratim u Bec.
U proslom javljanju sam cmizdrio kako sam se pribojavao putovanja sa malom djecom. Sto se u stvarnosti desilo ?
Na Perth aerodromu je bilo OK. Luka je bio dobro raspolozen, dok je Stephanie bila neraspolozena i nije htjela da putuje. Jednom kad smo se rastali sa porodicom, Stephanie se naglo smirila – carinska kontrola, metal detektori… sve je to bilo novo za nju, tako da tu nismo imali problema.
U avionu Emirata (let Perth – Dubai, 11 sati), smo se fino smjestili u prvi red. Nismo dugo cekali, avion je brzo poletio i odmah su Luki dali viseci krevet za spavanje. Predpostavljam da se vecina putnika „przila“ od ljubomore, gledajuci Luku kako uziva u svom krevetu.
Zbilja, let do Dubai, iako nevjerovatno dug, nam je protekao lijepo. Stephanie je bila aktivna oko 2 sata, da bi potom spavala svo vrijeme do Dubai-ja. Slicno je bilo i sa Lukom, ne racunajuci par mini-uzbuna gdje je zahtjevao da se nahrani.
Sa dolaskom u Dubai, pomislili smo da je najteze proslo, i da su djeca zbilja dobro podnijela putovanje do sada. Da samo znate kako smo se prevarili.
Dubai aerodrom je bio prepun, niste mogli naci slobodnog mjesta nigdje da sjednete. Afrikanci su spavali na podu, a niste se mogli lijepo ni setati od ogromnog broja ljudi koji se nasao na aerodromu. Nije nam padalo na pamet da se setamo po ukusno uredjenim prodavnicama i duty free shop-ovima, mada smo onako nausput vidjeli cijene koje su iznenadjujuce visoke !!! Nista od shopping-a znaci.
Luka je non-stop plakao, a Stephanie je uhvatio proliv. Bilo je grozno, i Dragana i ja smo bili umorni od dugog puta, no nismo imali izbora, morali smo non-stop trcati oko njih. Bazirajuci se na iskustvu sa leta Perth – Dubai, nadali smo se da ce let do Vienne (Bec) biti bolji.
Prevarili smo se. Tih 5 sati i 20 minuta leta do Vienne je bilo grozno. Avion je bio dobar (Airbus A330-200), opet smo dobili prvi red, dok je posada aviona bile izvrsne i jako usluzna. Luka je samo plakao, nije htio da spava duze od 10-15 minuta, dok je Stephanie vise vremena provela u toaletu nego na sjedalu. Da ne spominjem kako je prosula cijelu limunadu po nama i sjedalima, odbijanje da jede avionsku hranu…
Ja i Dragana smo bili neizmjerno sretni kada smo sletjeli u Viennu… (nastavice se).
Prosle godine, kada sam putovao sam, pripreme su bile vrlo jednostavne. Ujutro sam se spakovao, a popodne sam vec bio na avionu za Dubai. Dragana i Stephanie su ostali iza, tako da se nisam morao sjekirati oko sredjivanja kuce.
No, sa dvoje malo djece, stvari su mnogo komplikovanije. 2 sedmice pred odlazak, ja i Dragana smo jednostavno bili u maksimalnoj frci. Nisam ni sanjao da je putovanje sa djecom toliko komplikovan posao.
Trebalo je srediti stvari za kucu, prebaciti sve racune da idu preko Internet-a i jos mnogo toga. Jedno vrijeme smo smatrali da necemo stici da sve obavimo prije nego sto odemo, posebno kad nam je nas glavni auto (Ford Laser, u Evropi je poznat kao Ford Escort) crk’o 4-5 dana prije odlaska !!!
Ovakve gluposti (kvar auta) se uvijek desavaju u najgorem mogucem momentu. Ovaj kvar me je definitivno ubjedio da Ford pravi NEKVALITETNA auta, pa cim se vratimo nazad u Australiju, prodacemo ga kako bi mogli sebi priustiti noviju Toyotu.
Prije nekoliko sedmica sam sa ponosom napisao kako sam iz lokalne biblioteke uzeo „Kako biti dobar otac“ knjigu. Cak sam i slikao naslovnu stranicu te knjige i prilozio je ovdje, posto su neki posjetioci mog blog-a cuveni skeptici (hi Sandra).
Vjerovali ili ne, autor knjige je za ovu relativno jednostavnu temu uspio da napise 200 stranica !!! Zbog hronicnog nedostatka mira i tisine za duze citanje (djeca, Dragana), uspio sam procitati svega 70 stranica.
Zamislite, zvali su me prije neki dan na telefon iz biblioteke, saopstavajuci mi da sam uveliko premasio rok vracanja.
Vidjevsi da je vrag odnio salu i da mi prijete „sankcije“ (npr. zabrana iznajmljivanja knjiga za mjesec dana), poveo sam sa sobom Stephanie, a relativno ljubaznoj zeni na recepciji biblioteke sam odmah prilozio knjigu, spominjuci da bih stvarno volio da je opet iznajmim posto zbilja hocu da postanem „super otac“ (???).
Vidjevsi naslov knjige, nasmijanu Stephanie pored mene i moju ozbiljnost u namjeri da zavrsim sa citanjem, zena se lijepo nasmijesi, izbrisa mi sve moguce kaznene mjere sa kompjutera i dade mi dodatnih 4 sedmice da zavrsim sa citanjem.
Ko kaze da u kapitalizmu jos ne mozete vidjeti ljudsku stranu robota… pardon, ljudi koji zive i rade ovdje. Trik je samo naci nacin da se to otkrije.
Osim kada slusam „chillout“ music, dosta citam. Jedna od knjiga koju sam nedavno pokupio iz lokalne biblioteke je „Kako biti odlican otac“. OK, do sada se od djece niko nije zalio na mene, no pomislih daj da vidim postoji li jos neki „trik“ koji ocevi u 21-vi vijek moraju znati. 
Dragana me je, vidjevsi koju sam knjigu uzeo, pohvalila kako pro-aktivno razmisljam o ovoj tematici. Zeleci da vidim reakciju drugog naroda, knjigu sam ostavio par dana na vidnom mjestu u nasoj kuci. Vecina ljudi je prokomentarisala nesto u stilu „pa zar ti vec nisi odlican prema svojoj djeci ?“ Cuvsi takve komentare, dobijem osmijeh od uva do uva : )
Prilozio sam fotografiju, posto je vecina naroda koji posjecuje moj blog izuzetno skepticna (hi Sandra
