Sad nas ima 5 !!!

Docekali smo i 12-ti maj – dan kada se novi clan porodice trebao pridruziti nasoj veseloj druzini. Upravo se tako i desilo. Dragana je bila jako opustena pred porodjaj (carski rez), dok sam ja bio poprilicno uzbudjen i u blagoj dozi uspanicen.

Porodjaj je protekao bez ikakvih problema, a Goran je ugledao svjetlo dana oko 1.30 poslije podne. Sa svojih 3.96 kg i visinom od 51cm, Goran je strpljivo odmarao i povremeno spavao dok se Dragana nije pojavila iz operacione sale da ga nahrani.

Sama bolnica i bolnicko osoblje su bili sjajni. Doktori, medicinske sestre, anesteticar itd, svi su iskazali izuzetan profesionalizam i ljubaznost prema Dragani i meni. To je ujedno i jedan od glavnih razloga zasto je sve proteklo bez ikakvih problema.

Po dolasku kuci, Dragana i ja smo se gotovo instantno morali naviknuti na novi zivotni stil. Stephanie i Luka se za sada indiferentno ponasaju prema Goranu, mada su mi par puta stavili do znanja da nece tolerisati da im Goran dira igracke. Stovise, dali su mi sugestiju da ce on morati imati svoje igracke !!! Postalo mi je jasno da se moram latiti neke od knjiga Dr Phil-a da naucim par trikova za regulisanje ove „situacije“ sa igrackama : )

Posle nekoliko dana privikavanja na novi ambijent, uslijedio je (i jos uvijek traje) period primanja posjeta rodbine, rodjaka, prijatelja, kao i redovne posjete medicinske sestre iz bolnice koja po Australskom zakonu mora obavljati kucne posjete novorodjenim bebama prvih par sedmica njihovog zivota.

Ovo je ujedno i glavni razlog zasto sam morao drasticno smanjiti rad na kompjuteru – postavljanje poruka i fotografija na blogu, Facebook-u ili Flickr foto sajtu, chat na MSN ili Skype… sve je to odjednom iziskivalo dosta slobodnog vremena kojeg tih prvih par sedmica nazalost nisam imao na raspolaganju.

Ne planiramo imati vise djece…

3x otac !!!

Za nekoga ko je do prije 6-7 godina u javnosti tvrdio da je relativno ravnodusan u pogledu stvaranja porodice, djece itd, interesantno je posmatrati u praksi kako je doslo do znacajne transformacije moga razmisljanja.

Poput vecine predstavnika moje generacije, i ja sam djelimicno „kapitulirao“ pod naletom konzumiracujeg drustva sa kraja 20-tog i pocetka 21-og vijeka. Imati najnovije tehnoloske „gadgets“, odjecu i obucu koja nosi zvucna imena poput Armani ili Versaci, posjecivati egzoticne destinacije (Bali, Singapur) radi odmora… sve su to stvari koje su moju (a vidim i ove posle moje) generaciju odslikavale. Ideali za kojima su vecina nasih roditelja stremila (npr. zivjeti skromnim zivotnim stilom, raditi tesko & posteno, cuvati $$$ u slamaricu) su za nas bila gotovo smijesna.

Do promjene je doslo sa rodjenjem Stephanie pocetkom 2005. Neposredno pred porodjaj, sjeduci sam samcijat u mini-cekaonici operacione sale, shvatio sam da prisustvujem jednom od najvaznijih momenata mog zivota.
Od tog momenta, sve se desavalo nekako brzo. Iako se osjecam kao da se to desilo jucer, Stephanie je vec 6 godina, u medjuvremenu se rodio i Luka (3 godine) a za par mjeseci dolazi jos jedna prinova (ime jos nije utvrdjeno, za sada ga oslovljavamo sa sifrom „Djuro“).

Istovremeno se i zivotni prioriteti drasticno izmjene. Hobiji i navike iz mladjih dana se smanje ili potpuno elimisu. U mom slucaju, to je uglavnom uradjeno na dobrovoljnoj osnovi, a usput steknete neke nove „hobije“. Na Facebook i jos nekim prijateljima sam se „pozalio“ kako sam postao fan Jamie Oliver-a i njegovih kulinarskih vjestina (???). Ili recimo cinjenica da citam djecje knjige za koje sam mislio da sam ih zauvijek penzionisao ranih 1980-tih. Ili mozda podatak da sa djecom vodim intenzivne diskusije na temi „jesu li PIXAR crtani filmovi bolji od Disney-evih“ itd itd.

I pored svega navedenog, biti otac je izuzetno lijepa titula sa kojom se itekako ponosim. Beba broj 3 dolazi sredinom maja. Sa titulom veterana u smislu paznje prema djeci, spreman sam i za ovaj radosni dogadjaj : )

Babysitter

Ta uloga sve cesce pripada meni. Naime, od mog povratka iz Budve, dosta vremena provodim obavljajuci poslove i biznise kuci. Zahvaljujuci kompjuterima i Internet-u, takve mogucnosti su sve vise pristupacnije i za mene licno korisnije.

Elem, cesto se desi da u tim momentima Dragana mora izaci zbog nekog posla (i ona sve vise radi od kuce, ili kako se to na Zapadu kaze, „telecommuting“) tako da djeca ili barem jedno od njih ostane samnom.

Nasa djeca, Stephanie (5.5) i Luka (2.5) su izuzetno znatizeljna. Osim uobicajene djecje igre, obozavaju da me „uhvate u kombinaciju“ i resetaju sa gomilom pitanja. O kakvim se pitanjima radi, pitate se ? Pitanja su veoma logicna, i na jasan nacin odslikavaju pogled na okolinu i svijet u kojem zive iz djecje perspektive. Neki redosled razgovora sledi ovako;

Stephanie: „Tata, zasto je ona zena vikala na onog momka na TV ?“
Rodney: „???“
Stephanie: „Ona zena sa crnom kosom, jucer je vikala na nekog momka…“
Rodney: „A okle ja znam ?“
Stephanie: „Zasto neznas ?“
Rodney: „Nisam gledao TV.“
Stephanie: „A zasto nisi gledao TV kada smo svi mi gledali…?“

I tako u nedogled. Vec posle pola sata unakrsnog ispitavanja od strane Stephanie i Luke me dovodi do psihickog umora. Desi se cesto da planiram kako cu uvece citati neku knjigu, pa tek onda u krpe (prim. aut. na spavanje).
No, ako se oni odluce da me ispituju, planirani dio za citanje knjige se preskoci, tako da se sve cesce desava da idem na spavanje u isto vrijeme kao i oni.

Mozda sam ostarao, pa se zato na ovom blogu zestoko trudim sa opravdanjima kako su „djeca kriva sto idem rano u krpe“ ili sto mi neki planovi propadnu.
Dobra strana ovakvih razgovora je sto se mnogo druzim sa djecom i pricamo otvoreno o mnogim temama. Cesto cujem price starijih koji se kaju sto nisu vise vremena provodili sa djecom dok su bila mala – jednom kada djeca porastu i napune 14 ili 15 godina, ni najmanje nemaju zelju da se druze mnogo sa roditeljima.

Tako, ako vas interesuju imena Thomas the Tank Engine lokomotiva, slobodno pitajte mene. Ili recimo imena cijele klape koja se druzi sa Disney-evom Ariel sirenom. Takodje sam naucio da razlikujem ponije u „My Little Pony“ kolekciji, da gledam Bratz, Bob The Builder i slicne emisije Cak je i emisija iz mojih mladih dana (Sesame Street) jos uvijek prisutna na TV, pa tako svi gledamo i analiziramo kako Cookie Monster halapljivo prozdire biskite koje nalazi.

Odoh, zovu me da me nesto pitaju…

Montenegro – part 1

SLIKA – Stephanie se seta u Cetinje, pocetak septembra 2006.

Napokon dodjosmo u Crnu Goru. Plan je bio da se ja bacim na rabotu oko biznisa, dok bi Dragana sa djecom odmarala, setala, trosila $$$ itd itd.

Crna Gora trenutno prolazi kroz investicioni bum, dok je broj turista u predsezoni bio mnogo veci nego sto sam ocekivao. Nas biznis je biljezio znatno bolje rezultate, broj zaposlenih pocetkom maja je bio ekvivalentan broju kojeg smo imali krajem juna 2005, sto je obecavalo dobru i duzu sezonu.

Za razliku od maja 2005, kada sam poslednji put boravio u Budvi, stvari su se znatno promjenile na bolje. Sve je mnogo cistije. Putevi su mnogo bolji. Ima mnogo vise stranaca. Nikle su nove zgrade, hoteli i poslovni centri koji podsjecaju na objekte koje mozete vidjeti na zapadu.

Losa strana mog aktivnog angazovanja u biznisu je da sam mnogo manje vremena provodio sa porodicom. Recimo, nase relativno redovne setnje i izlasci do budvanskog Starog Grada, Przna ili Svetog Stefana su postala proslost. Na prstima jedne ruke mogu prebrojati koliko sam puta izlazio sa mojom porodicom u provod ili setnju barem do lokalnog hotelskog kompleksa „Slovenska Plaza“.

S druge strane, nismo mogli sjedeti skrstenih ruku dok se biznis mogucnosti prezentiraju oko nas. Nevjerovatan je recimo podatak da je hotel vec krajem maja biljezio 100% popunjenost, pa smo neke stare musterije, kako bi ih zadrzali, morali ugostiti u apartmane naseg komsiluka. Ispalo je da ovo bila pobjednicka kombinacija za sve, jer komsije me sada redovno ispituju kada cemo ponovo stupiti u poslovnu saradnju.
Najveca atrakcija joj je kada u restoran dodje policajac, pa pocne da „bije“ sa pendrekom jednog konobara koji je nije „slusao“. Osim „batina“, konobar dobije i lisice na rukama. Ona to odusevljeno gleda sa strane, a kad je policajac upita „treba li jos da ga bijem ?“, ona odusevljeno kaze da treba, pa se „bitka“ nastavlja. O tom dogadjaju nam ona danima prica sa neskrivenim odusevljenjem.
Ovaj blog se malo otegao, pa bolje da ga privedem kraju.

Osim restoranskog i hotelskog biznisa, nasa porodica se takodjer posvetila investicijama nekretnina. Kao sto sam vec spomenuo, Crna Gora prolazi kroj jedan jedinstveni period gdje su investicije u nekretnine zaista impresivne. Cijene nekretnina su posle nebu pod oblake, lokalno stanovnistvo zadovoljno trlja ruke od zaradjenog novca, dok investitori smatraju da su kupili zemlju ili nekretninu „za DZ“ (za dzabe, za DZ je trenutni sleng u Crnoj Gori koji korisni mobilni operator Monet za reklamiranje svojih navodno „za dzabe“ paketa).

Ko su kupci nekretnina ? Najvise ima Rusa, Iraca, i u nesto manjoj mjeri Engleza. Madjari, Cesi, Slovaci i Poljaci su se koncentrisali na podrucje Tivta, pa je tako recimo masa mojih drugova koji su imali fine stanove ili kuce u Tivtu iselilo, i zivi u selima poput Radovica, Krtola, Gornje Lastve itd.
Ircima i Englezima je imperativ da nekretnina ili plac imaju odlican pogled, dok Rusi nemaju takvih prohtjeva, osim onih imucnih.
Interesantno je setati se po Budvi i vidjeti reklame napisane na ruskom i engleskom. Broj Rusa i Iraca u Budvi je izuzetno velik – u maju mjesecu je bilo mnogo vise posjetilaca iz tih zemalja na lokalnu Budvansku pijacu nego lokalnog stanovnistva. Interesantno je drzati se po strane i gledati Ruse kako se cjenkaju sa prodavaocem maslina i sira.

Sa stanovista naseg biznisa, Rusi su izuzetno dobri gosti. Prijatno smo iznenadjeni sa njihovom kulturom, obrazovanjem i potrosackim manirima. Konobari naseg restorana ih obozavaju, a i kao hotelski gosti su jako dobri.
Irci su mnogo slicniji nama – cjepidlake, kratkog temperamenta i lokalno stanovnistvo je brzo shvatilo da njih ne moze tako lako prevariti.

O biznisu i investicijama cu pisati vise nesto kasnije, sada malo o porodici. Dragana se brzo navikla na Budvu, stovise, veoma brzo se umijesala u biznis sa nekretninama. Da su nam djeca malo starija, ili da smo imali bejbi sitera tokom dana, ona bi sigurno obavila mnogo vise transakcije i poslova.
Djeca uzivaju. Stephanie je brzo postala glavna atrakcija osoblja i lokalne djece, a sve to joj je pomoglo da nauci jezik, igra se u mnogo vecoj mjeri, a pocela je i da mlati neke konobare koji je ponekad maltretiraju. Vozi biciklo, ide na ringspil gotovo svako vece, dosta se kupala, pa je cak naucila da roni (iako jos nezna da pliva).

Luka je porastao, a za razliku od Stephanie, on je jedna velika maza. Baba i djede ga obozavaju, posebno baba koja ga „koristi“ kao razlog da posjeti lokalni kineski butik (o Kinezima u Crnoj Gori detaljnije u narednom blogu) gdje trosi novac na igracke, robu i slicne gluposti koje njega bas ne interesuju mnogo. Navodno, ja to „ne razumijem“, to je neki specijalni odnos izmedju babe / djeda i unucadi.

Moji roditelji su itekako posveceni biznisu, mada je primjetan zamor. Posao je veliki, zahtjevi su svakim danom sve veci, posebno personala i drzave koja polako ali sigurno zavodi red i disciplinu.

Kako biti dobar otac – naucene lekcije

Cak i prije nabavke one knjige sa „trikovima“ kako da me djeca gledaju kao da sam kralj od roditelja, smatrao sam sebe za odlicnog roditelja (moj ego u akciji).

Tako sam recimo jos prije par godina pruzao Stephanie sve sto je htjela. Jednom se recimo odusevila kada me je vidjela kako se pentram na merdevine da zamjenim sijalicu. Naravno, umjesto da je otjeram sa povikom u stilu „opasno je, ne prilazi“, ja sam joj svesrdno pomogao da se popne na merdevine i na brzinu sam joj ispricao osnove elektro-tehnike. Za neupucene, ja sam (jedva) zavrsio elektro-tehnicki smjer u srednjoj skoli u Tivtu.

Osim sto sam se jos jednom dokazao da sam super roditelj, mogu slobodno reci da postoji realna sansa da ce Stephanie mijenjati sijalice po kuci za koju godinu. Odusevljen sa mogucnostima eksploatacije djece u cilju obavljanja kucnih poslova, vec se pripremam za angazovanje Stephanie i eventualno Luke na drugim aktivnostima (npr. kosenje trave, djubrenje baste).

Za one koji su istampali ovaj blog i pojurili ka MUP-u / lokalnom sudu, sa prijavom za zlostavljanje u ruci, zelim da naponem da je sve ovo jedna ultra-sarkasticna sala : )

Luka, 2.5 mjeseca

Luka naoko raste. Iako sam kroz slicno iskustvo vec prosao sa Stephanie prije 2-3 godine, opet me iznenadjuje kako djeca u ovom dobu rastu „naoko“. Prosto nevjerovatno, uporedjujuci slike kad se rodio, vidim sve manje slicnosti. 

Posle uobicajenih djecjih problema u periodu od rodjenja do 2-3 mjeseca, Luka je mnogo bolje. Obozava da ide u setnje do lokalnog parka, kao i na plazu.

Pomocnici

Imajuci dvoje male djece, ne mozete vjerovati koliko vam znaci mala pomoc „sa strane“ kako bi ja i Dragana predahnuli. Oko ova 2 gremlina jednostavno treba dosta vremena, kondicije i strpljenja.

Jedan od „pomocnika“ je moj najmladji brat Djordje (a.k.a. George) koji se odlicno slaze sa Stephanie. Tako su ovom prilikom ukrali moj fotoaparat i napravili nekoliko fotografija. Pogledajte….

Stephanie – rodjendan part 1

Stephanie je imala svoj treci rodjendan 15.tog januara. Dee je sredila frizuru prije nego sto je zvanicna mini-rodjendanska zurka pocela.

Normalno, Stephanie je dobila ogroman broj poklona, za koje ni dan-danas neznam gdje sve da ih smjestim. Nazalost, kao sto se desava i drugoj djeci, i njoj su vrlo brzo dosadili ti pokloni

Sliku sam namjerno posvjetlio u Picasa 2, kako bi detalji dosli do izrazaja. Slika je uradjena sa Canon S45.

Stephanie

Na fotografiji se nalazi moja kcerka Stephanie, koja ce sjutra (15. januar) napuniti 3 godine. Fotografija je kreirana pocetkom januara 2006.

Stephanie se sa Lukom slaze odlicno. Na fotografiji, Stephanie se sprema da provoza Luku u setnju.

Fotografija je kreirana sa Canon S45 digitalnom kamerom.

Luka

Ovo je moj prvi pokusaj da uradim „blog“ – personalni internet dnevnik. Nisam imao vremena da se zezam sa ovim stvarima prije, no blog je prakticni medijum za prezentaciju fotografija i teksta. Posle maltretiranja sa Google Blogger (nije bas lak za pocetnike kao sto se reklamira), napokon sam uspio u namjeri da napravim moj prvi blog ; )

Na slici je moj sin, Luka Banovic, uhvacen na kameri tokom spavanja. Fotografija je kreirana 9. januara, kada je Luka imao svega 12 dana.
Koristio sam Canon S45 digitalnu kameru, s tim sto sam fotografiju djelimicno promjenio koristeci Google Picasa 2.