Let za Evropu

U proslom javljanju sam cmizdrio kako sam se pribojavao putovanja sa malom djecom. Sto se u stvarnosti desilo ?

Na Perth aerodromu je bilo OK. Luka je bio dobro raspolozen, dok je Stephanie bila neraspolozena i nije htjela da putuje. Jednom kad smo se rastali sa porodicom, Stephanie se naglo smirila – carinska kontrola, metal detektori… sve je to bilo novo za nju, tako da tu nismo imali problema.

U avionu Emirata (let Perth – Dubai, 11 sati), smo se fino smjestili u prvi red. Nismo dugo cekali, avion je brzo poletio i odmah su Luki dali viseci krevet za spavanje. Predpostavljam da se vecina putnika „przila“ od ljubomore, gledajuci Luku kako uziva u svom krevetu.
Zbilja, let do Dubai, iako nevjerovatno dug, nam je protekao lijepo. Stephanie je bila aktivna oko 2 sata, da bi potom spavala svo vrijeme do Dubai-ja. Slicno je bilo i sa Lukom, ne racunajuci par mini-uzbuna gdje je zahtjevao da se nahrani.

Sa dolaskom u Dubai, pomislili smo da je najteze proslo, i da su djeca zbilja dobro podnijela putovanje do sada. Da samo znate kako smo se prevarili.

Dubai aerodrom je bio prepun, niste mogli naci slobodnog mjesta nigdje da sjednete. Afrikanci su spavali na podu, a niste se mogli lijepo ni setati od ogromnog broja ljudi koji se nasao na aerodromu. Nije nam padalo na pamet da se setamo po ukusno uredjenim prodavnicama i duty free shop-ovima, mada smo onako nausput vidjeli cijene koje su iznenadjujuce visoke !!! Nista od shopping-a znaci.

Luka je non-stop plakao, a Stephanie je uhvatio proliv. Bilo je grozno, i Dragana i ja smo bili umorni od dugog puta, no nismo imali izbora, morali smo non-stop trcati oko njih. Bazirajuci se na iskustvu sa leta Perth – Dubai, nadali smo se da ce let do Vienne (Bec) biti bolji.

Prevarili smo se. Tih 5 sati i 20 minuta leta do Vienne je bilo grozno. Avion je bio dobar (Airbus A330-200), opet smo dobili prvi red, dok je posada aviona bile izvrsne i jako usluzna. Luka je samo plakao, nije htio da spava duze od 10-15 minuta, dok je Stephanie vise vremena provela u toaletu nego na sjedalu. Da ne spominjem kako je prosula cijelu limunadu po nama i sjedalima, odbijanje da jede avionsku hranu…

Ja i Dragana smo bili neizmjerno sretni kada smo sletjeli u Viennu… (nastavice se).

Pripreme za let

Prosle godine, kada sam putovao sam, pripreme su bile vrlo jednostavne. Ujutro sam se spakovao, a popodne sam vec bio na avionu za Dubai. Dragana i Stephanie su ostali iza, tako da se nisam morao sjekirati oko sredjivanja kuce.

No, sa dvoje malo djece, stvari su mnogo komplikovanije. 2 sedmice pred odlazak, ja i Dragana smo jednostavno bili u maksimalnoj frci. Nisam ni sanjao da je putovanje sa djecom toliko komplikovan posao.

Trebalo je srediti stvari za kucu, prebaciti sve racune da idu preko Internet-a i jos mnogo toga. Jedno vrijeme smo smatrali da necemo stici da sve obavimo prije nego sto odemo, posebno kad nam je nas glavni auto (Ford Laser, u Evropi je poznat kao Ford Escort) crk’o 4-5 dana prije odlaska !!!
Ovakve gluposti (kvar auta) se uvijek desavaju u najgorem mogucem momentu. Ovaj kvar me je definitivno ubjedio da Ford pravi NEKVALITETNA auta, pa cim se vratimo nazad u Australiju, prodacemo ga kako bi mogli sebi priustiti noviju Toyotu.

Zadnji rucak sa kolegama

Osim pristojnog rastanka organizovanog dan prije, kolege sa posla su mi takodjer organizovale oprostajni rucak u „Sunsets“ (prev. zalazak) restoran. Hmm, siguran sam da je ime koincidencija.

U svakom slucaju, bilo nas je malo vise, pa smo sjedeli za par stolova. Mene su iz nekog razloga postavili za stolom gdje je sjedelo nekoliko sefova. Iako sam se ja zezao u solidnoj mjeri, ostali su bili poprilicno ustogljeni.

I pored svega toga, rucak je bio jako prijatan, dok je kolega David odrzao relativno kratak govor koji na svu srecu nije sadrzao detalje nekih nasih avantura iz proslosti (npr. striperke iz Perth-a, konzumacija alkohola itd). Uruceni su mi pokloni (ne, nije sat), zahvalnica i – to je bilo sve.

Tako se zavrsila moja radna karijera u CSBP Ltd…

Zadnji dan na poslu

Posle gotovo 10 godina rada u hemijskoj kompaniji CSBP, dosao je dan (28 april) kada sam firmu napustio. Iz prethodnog javljanja (Ostavka), spomenuo sam kako cu ici u Budvi da vodim posao, dok cu u Australiji raditi iskljucivo kao privatnik.
Najbolje od svega je drustvo sa posla, koje je zaista bilo izvanredno. Najvise ce mi nedostajati zurke na kojima smo se odlicno provodili.

I pored perspektivne buducnosti, moram priznati da sam zbilja imao sjajnih 10 godina u firmi. OK, firma je dobra, placala je odlicno, stekao sam jedno dobro poslovno iskustvo i osnove funkcionisanja biznisa u kapitalistickom drustvu.

Kako mi je protekao zadnji dan ? Nisam radio nista, pozdravio sam se gomilom zaposlenih, a uspio sam i da ocistim moj mali radni kutak… Evo gledam ovu sliku i sam se divim kako to sve fino sada izgleda, posto je obicno cijeli stol bio prekriven gomilom papira, fascikli, kompjuterskih djelova.

Hoce li mi nedostajati posao ? Neznam, rano je za to govoriti, mozda u nekom narednom javljanju cu „otvoriti dusu“ i pricati malo vise o tome.