Lifestyle u Australskim pustinjama (2010)

Jedna jako draga osoba mi je jos davne 2002 vise puta saopstila da se ne treba bojati neocekivanih situacija, nego sve to treba posmatrati kao ‘dozivljaj’. Kako vrijeme protice, sve vise se slazem sa tom konstantacijom.

Posto je moj zivotni stil relativno monoton i predvidljiv, kao grom iz vedra neba sam primio informaciju da cu ici na privremeni rad u unutrasnjost Australije.
Samo da napomenem da vise od 93% populacije Australije je locirano u nekoliko velikih obalnih gradova (npr. Sidnej i Melburn sami imaju 7-8 miliona od 22 miliona stanovnika Australije) tako da cim izadjete iz prigradske zone ovih velikih gradova, nailazite na jedno ogromno podrucje gdje samo ponegdje mozete naci poneko selo sa par stotina stanovnika.

Kao za inat, lokacija na koju sam trebao ici je bila udaljena 135km od najblizeg naseljenog mjesta (Laverton). Put do Lavertona je bio makadam-klase sa obiljem crvene zemlje i prasine i konstantnim oprezom da pred auto ne izleti neki kengur, emu ili – krava !!!
Struju smo dobijali od dizel-agregata koji je radio non-stop, kamioni cistijerne su nam obezbjedjivali vodu, a imali smo i tzv. ‘osmosis factory’ (jedan kontejner opremljen filterima, pumpama i elektronikom) za filtriranje vode.
Ova lokacija nema pokrivenost sa mobilnim signalom niti TV-om (sve je bilo u fazi izrade, to se odradilo 2-3 mjeseca kasnije) tako da je osjecaj izolacije bio potpun.

Ne vjerujete mi ? Imali smo satelitsku vezu za Internet koja je funkcionisala u zavisnosti od vremenske prognoze, kao i 2 telefona koja su non-stop bila zauzeta. Starije osobe koje su radile na projektu nisu imali laptope, pa umjesto Facebook-a i Skype chat-a su morali koristiti ‘obicni’ telefon kako bi kontaktirali svoje najblize.

I pored nedostatka pogodnosti koje nudi zivot u civilizaciji, moram da priznam da mi je ovaj zivotni stil (ne racunajuci udaljenost od porodice) dobro dosao. Evo nekih razloga;

Usamljenost – ljudska bica su izuzetno komunikativna. Od nastanka Homo Sapiensa, timski rad i medjusobna komunikacija nas je za svega par miliona godina evoluirala od majmuna koji hoda na 2 noge do modernog covjeka ciji je napredak i usavrsavanje sve brze i slozenije.

Kako nasi zivoti postaju sve brzi, zahvaljujuci obavezama koje iziskuje moderna civilizacija, neophodno je nekada napraviti pauzu. Kad nemate mobilni, TV, telefone, prijatelje, rodbinu itd u blizini, onda nemate vise opravdanja da se zalite da niste imali vremena za razmisljanje.
A usamljenost vas bukvalno tjera na neku vrstu meditacije. Obicno to pocne spontano – razmisljate o necemu aktuelnom, a onda vas um usmjeri na razmisljanje o necemu drugom. I to sve u savrsenoj tisini.

Desavalo mi se da radim na nekim projektima gdje naletim na neki problem koji u tom trenutku neznam rijesiti. U momentima kad sam nasamo, ili kad “mozak stavim na pasu”, ne mozete vjerovati koliko puta mi iznenada padne na um rjesenje. Da stvar bude jos bizarnija, o tom specificnom problemu nisam ni razmisljao u tim trenucima !!!

Moja predpostavka je da sa nedostatkom konstantnih prekida sa kojima se svakodnevno susrecemo, moc podsvjesti dolazi do izrazaja. O tome ne zelim sada detaljno pisati, posto ce nas skrenuti sa teme ovog blog izvjestaja.

Ciljevi – Koja je poenta moga zivota ? Sta zelim da ostvarim u zivotu prije nego sto umrem ? Da li je moj trenutni zivot ono sto sam zelio kada sam bio mladji ? Da li sam ispunio svoje zivotne ciljeve, i ako nisam, zasto ?

Ta i mnoga druga slicna pitanja su mi dolazila na umu dok sam boravio u pustinji. Ne zelim da filozofiram ovdje, ali gore spomenuta pitanja su od fundamentalnog znacaja za vecinu ljudi na ovoj planeti. Momenti nasamo dozvoljavaju da se o ovim stvarima trezveno razmislja, sto cesto dovodi do odluka koje mogu itekako uticati na nase zivote.

Fokus – Jednom kada “odradite” razmisljanje o zivotnim ciljevima i donesete neke odluke, sledi fokusiranje na nove zivotne putokaze. Kako izvesti nesto ? Da li je realizacija moguca ?

Evo jednog primjera kako stvari mogu biti mnogo teze za ostvarivanje nego sto se prvobitno zamislili. Recimo, ja sam kao djecak sanjario da putujem u svemir. Bez obzira na to sto sam prvo htio da budem astronaut, pa onda pilot, a u 18-toj godini sam jedva polozio vozacki ispit da vozim auto (“padao” sam vise puta u AMD Budva), ideja da putujem u svemir je uvijek bila prisutna u mojoj podsvjesti.

U Australiji su glavni dobici za loto skocili na 20-30 miliona $ u zadnjih nekoliko godina. Eto rjesenja. Igram fino loto, sklapim te pare, i kontaktiram Ruse da mi rezervisu mjesto u Soyuz letjelicu kako bih proveo 10-tak dana na Internacionalnoj Svemirskoj Stanici (ISS) + 3 dana u letu do ISS i nazad.

Super plan, jel’ da ? No, brzo sam ukapirao da moj plan ima nekoliko ozbiljnih mana. Naime, sansa za dobijanje prve premije loto-a u Australiji iznosi oko 6,400,000 : 1. Ne kazem da se one ne dobijaju, nekome to i uspije, ali to se obicno objavi na vijestima, a nesto se ne mogu sjetiti da o tome pricaju svake sedmice. Znaci, faktor vjerovatnoce dobitka + srece nije na mojoj strani.

Zatim se susrecete sa faktorima koji su izvan vase kontrole. Nekada obozavani Rusi (Dragana je prodala Rusima 2 stana u Budvi tokom ljeta 2006 i zaradila je lijepe $$$, od tada smo zavoljeli Ruse) su podigli cijenu sjedala u Soyuz sa 20 na 61 milion americkih $. Sto je jos gore, Ameri su rezervisali sva sjedala u Soyuz do 2016 (posto su oni penzionisali Space Shuttle, pa nemaju s cim da lete u svemir, George Bush im je ovo “sredio” 2004-te), tako da mi se sve i ostvari, bicu mnogo stariji kada slobodno mjesto bude na raspolaganju.
To nije sve !!! Kakve garancije imam da Rusi nece podici cijenu sjedala do 2016 ?

Bez obzira sto sam iz revolta nagovorio Draganu da makne sliku Vladimira Putina iz njene kancelarije, cinjenica je da su ovakve stvari izvan nase kontrole. Koja mi je korist ako dobijem debele pare na loto ako cijena ostvarenja mog djecackog sna postaje sve veca i nedostiznija ?

Principi u praksi
Na ovom projektu u pustinji nisam bio sam. U grupi u kojoj sam radio se nalazila i grupa nasih ljudi, kao i neki Spanci, Portugalci i Cileanci.

Za razliku od mog zivotnog stila u pustinji, o kojem sam do sada napisao sijaset paragrafa, njihov stil je izuzetno jednostavan. Naime, ustanu se u 5 ujutro kako bi isli na dorucak, u 5.55 su na gradilistu, 5 minuta mali sastanak o sigurnosti na poslu i napomene za specificne poslove koji se moraju odraditi tokom dana i pocetak posla u 6.00. Radi se 11 sati sa dva polusatna odmora. Radni uslovi su;

- prasina
- vrucina (35+)
- mini-tornada
- tropski pljusak (ponekad)

Mini Tornado

Dakle, posao se zavrsi u 17:00. Zaposleni se vrate u kamp oko 17:15, zatim sledi kupanje i vecera u 18:00.
Posle vecere, nikome ne pada na um ni da procita neku knjigu, a kamoli da se zamisle o filozofskim pitanjima koje sam spomenuo u jednom od prethodnih paragrafa. Nakon razgovora sa nekoliko osoba na ovoj temi, dosao sam do sledecih rezultata;

citanje knjige – pivo
citanje magazina – pivo, prica o zenama i javnim kucama u Kalgoorlie (rudarski gradic u unutrasnjosti Zapadne Australije, “slavu” stekao sa posebno namjenjenom ulicom koja sadrzi “zabavne usluge”)

razmisljanje – pivo
ciljevi – popiti sto vise piva

planovi za sprovodjenje zamisli na djelo – pivo
fokus – pivo

Kao sto mozete zakljuciti iz navedenog primjera, kolicina piva koja se popije u pustinji se mjeri u hektolitrima. Znam da Australce bije glas da su veliki ljubitelji piva, ali kada odete na jednom od ovih projekata u pustinji, iz prve ruke se uvjerite o kojim kolicinama se zapravo radi.

Moj stric, koji je sef na ovim poslovima, me je jednom upitao da li bih isao na “zabavu” u Kalgoorlie ako bi doslo do toga. Zeleci da ga impresioniram kako sam kao fol pametan i samo-disciplinovan, odgovorih mu kao iz topa;
“To mene ne interesuje, ionako bih imao procitati neku knjigu…” ili nesto u tom stilu.

“Sta…. ?” zabezeknuto me je pogledao i u blagom stanju soka odgovorio.
“Evo bas sada citam jednu knjigu o CERN-ovom Atomskom Akceleratoru (Large Hadron Collider) u Zenevi…”

“Je li, sta je s tobom, jesi li ti lud ?” ljutito me upita ?
“U cemu je problem ? Imam ja i drugu knjigu…”
“O kakvim ti knjigama pricas, $#%@^, jesi li ti sasav ?” (psovka je na engleskom, pocinje sa slovom F, nasi ljudi ovdje obozavaju da miksuju nas i engleski jezik, posebno kad su psovke u pitanju)

“Huh ?”
“Ti nisi Banovic, vidim ja” gotovo rezignirano zakljuci moj stric, i ode.

Poenta ove za mog strica potresne price je da smo svi mi razliciti. Neka moja razmisljanja o kojima sam pisao u prvoj polovini ovog clanka definitivno nisu naisla na odobravanje vecine osobe koje sam susreo u pustinji. Mozda zbog toga sto sam boravio relativno kratko vrijeme u pustinji, pa mi je drugaciji nacin razmisljanja u takvim okolnostima bilo strano ? Ili mozda su “pustinjski veterani” promjenili svoja razmisljanja da budu gotovo istovjetna razmisljanju vecine osoba u tom okruzenju ?

Bez obzira na sve to, meni je bilo jako interesantno raditi na projektu u pustinji. Jedan potpuno novi dozivljaj, novo radno iskustvo i ucenje potpuno novih stvari koje nisam ocekivao (npr. osnove konstrukcije rezervoara za obradu zlata, sigurnosni propisi). Navelo me je na razmisljanje o nekim stvarima za koje jednostavno u gradu nisam imao vremena, ili im nisam pridavao mnogo znacaja.
Da, nebih imao nista protiv da ponovo odem na nekoliko sedmica na ovakav projekt. Naravno, opet bih ponio knjige sa sobom

Globalno zagrijavanje i nasa porodica

ALTERNATIVNI NASLOV: moj put od zestokog potrosaca do hardcore cicije

Do nedavno sam smatrao da je tema ‘globalno zagrijavanje’ bila idealna za drzanje poveceg broja naucnika zaposlena, dio politicara a bogami i medija. Ova kampanja traje godinama – svakodnevno smo izlozeni bombardovanjem svakakvim podacima, teorijama, solucijama sta i kako da se izborimo sa posledicama globalnog zagrijavanja, a evo nedavno napravise film “2012” koji nam predvidja crnu buducnost (i to za samo 2 godine) ako nesto ne preduzmemo po tom pitanju.

Mene da vam pravo kazem je sva ta prica bila jako simpaticna (obratite paznju na rijec ‘bila’), ali nesto se ne sjecam da sam se pretjerano sjekirao kako moj zivotni stil utice na zagadjenje planete ili klimatske uslove. Predpostavljam da sam o tome razmisljao u stilu “eh sad ja da se sjekiram za to, ka’ da ja sam nesto mogu preduzeti ili promjeniti po tom pitanju”. Eto, ovako prosto sroceno opravdanje me je odmah oslobadjalo grize savjesti ili brige da treba nesto preduzeti.

Par osoba se jos odavno primilo na ovu pricu, pa ponekad sticem utisak pricajuci sa njima da ce nam se neka katastrofa ili smak svijeta desiti manje-vise sjutra. Tipican razgovor koji sam do sada uspijevao da ‘skrenem’ ide odprilike ovako;

“Znas li ako nesto ne uradimo da ce se polovi otopiti i sva ce se zemlja naci pod vodom ?“

“A, znam ja da plivam, eto mi slauf tu negdje…”

To moje bezbrizno razmisljanje je trajalo sve negdje do pocetka 2009. Naime, osim ovih eko-panicara koje spomenuh u prethodnom paragrafu, isto ponasanje je preuzela i vlada Australije i kabinet liberala koji su na vlasti u Zapadnoj Australiji. Spomenuti politicari su poceli da forsiraju podizanje cijene elektricne energije, gasa, vode itd kako bi natjerali ljude da promjene svoje navike i pocnu da trose manje struje, pazljivije koriste tehniku u i oko kuce, vode vise racuna o zagadjenju, reciklazi itd.

Prvo vam dodje 1 racun za struju koji je skoro duplo skuplji od prethodnog, no rekoh sebi „a dobro, koristio sam klimu malo vise“. A onda dodje i drugi koji je na nivou ovog prethodnog, a opravdanja vise nema. Struja je poskupjela i bice sve skuplja. Jos ako prihvate nekakvi ‘carbon tax’ (za sve je kriv Kyoto Protocol i bivsi USA podpredsjednik Al Gore), odose cijene nebu pod oblake.

Kako se promjeniti ? U mom konkretnom slucaju, jednom kad se naviknete na relativan komfor zapadnog zivotnog stila, jako tesko je odreci se takvih luksuza i vratiti se na relativno skroman zivotni stil. Ja doduse se nisam nesto rasipao po tom pitanju (recimo, najveci TV u kuci mi je 32” LCD koji i ne gledamo tako cesto), ali analizirajuci racune za struju u zadnjih par godina (elektrodistribucija Zapadne Australije nudi sve ove podatke na svom websajtu) primjetio sam da je broj utrosenih kilovat casova (KWh) rastao kako nam se porodica povecala.

Sjecate se da sam spomenuo kako se nisam mnogo brinuo o ovome do 2009. Tada se rodio Goran, i vrlo brzo sam primjetio da nam se ves masina ne gasi (troje malo djece brzo prlja robu), a posto je zima bila jako kisna, nismo imali izbora nego da koristimo masinu za susenje vesa za djecu robu. E, ta masina je uzasna po pitanju potrosnje kilovata, sto je jedan od glavnih razloga naglog skoka racuna.

OK, masine necu baciti kako bih ustedio struju, a i trebaju nam. Ima li kakvog drugog rjesenja ?

Ideje koje su mi padale na um se krecu od jednostavnih (rasiriti konop u baraku, pa neka se oprana odjeca tamo susi tokom kisnih dana), do kreativnih i skupih (zamjeniti bijelu tehniku i ves masinu za uredjaje koji imaju manju potrosnju) pa sve do bizarnih (da kupujemo djeci tamniju odjecu, tako da se prljavstina manje vidi).

ARHIVA: Stephanie se uci da mijenja fluoro kruznu sijalicu u kuhinji.

Kako vrijeme ide, poceli smo i mi paziti da se ne rasipamo sa strujom, vodom, gasom itd. Neke od gore spomenutih ideja smo poceli primjenjivati u svakodnevnim zivotima, a evo bas prije neki dan sam zamjenio cudo boze tzv. ‘obicnih’ sijalica po kuci u LED ili fluoro. Bojler za grijanje vode je protocni i na gas, posto se u Australiju od 2011 nece moci kupovati klasicni elektricni bojleri.
Svakih malo me zivkaju na telefon da mi utrape solarne panele, koji bi proizvodili elektricnu struju. Teorija je da je to jedna od najefektivnijih metoda da smanjenje potrosnje struje, a visak proizvedene struje (ako je uopste bude) bi isao nazad u distribucionu mrezu, pa bi elektrodistribucija meni dugovala $$$.

Jos jedna ‘cool’ ideja sa kojom mi se hvale neke bivse kolege sa posla je da instaliram plasticni rezervoar od barem 1,000 litara, i spojim ga na oluke od kuce. Taj rezervoar se koristi kao ‘tehnicka voda’ za bastu i vodo-kotlic u toaletima. Prakticna ideja, zar ne – dok nisam vidio koliko to cudo kosta !!!

Koja je poenta svega ovoga ? Ukoliko ste ozbiljni u namjeri da zastitite planetu (???) i smanjite troskove na infrastrukturu, morate biti spremni da ulozite dosta novca kako bi doslo do nekih vidljivijih promjena po pitanju redovnih troskova za kucne racune.

No, prije nego sto se upustite u neki ovakav poduhvat, nemojte se zavaravati da to mozete odraditi jeftino. Recimo, LED i fluoro-stedne sijalice nisu nimalo jeftine. Takodje, morate biti oprezni kakve sijalice uzimate, posto ova nova vrsta sijalica uglavnom emituje svjetlost koju vidite po kancelarijama, bolnicama itd.

Rezervoar za prikupljanje vode sa krova u AUS kosta oko hiljadu eura + troskovi za ugradnju i spajanje na vodo-kotlic u toaletu.

Solarni paneli za proizvodnju struje su jos skuplji – ako hocete da kupite kvalitetne solarne panele (americke Suntech, jedni od najboljih u svijetu) ili njemacke invertere poput SMA, cijena se krece od 2 hiljade eura za najednostavniji sistem (1.5 Kw, proizvede dnevno oko 5-6 Kw struje, zavisno od izlozenosti suncevoj svjetlosti).

Hmm, procitah u Popular Science kako su sasavi Japanci dosli na ideju da kreiraju kompaktni nuklearni reaktor koji bi se mogao koristiti za kucnu upotrebu. Javljam se ponovo kad dobijem vise info o tome : )

Kako sam prezivio gledanje romanticnih filmova

Dugo vremena nisam gledao filmove. To meni nekako dodje po fazama – tako naleti period kada mogu svako vece odgledati film da bi potom usledio period od recimo pola godine kada i ne pipnem TV. Mozda je jedan od razloga moje relativne nezainteresovanosti jako los kvalitet filmova koji su izasli iz Holivudske produkcije tokom 2009.

Ja i Goran, cesti 'nesporazumi'.

Sticajem okolnosti, moj najmladji sin Goran je imao velikih problema sa zubima, sto je postavilo mene i Draganu na velikim mukama gotovo svako vece kada je mali trebao da spava.
Mnoge metode koje smo probali za uspavljivanje djeteta se nisu pokazale uspjesnim. Iz ocaja, predlozio sam Dragani da pocnemo gledati ‘chick flicks’ (srceparajuce romantike) nebi li uspjeli uspavati Gorana.

Ovaj naizgled bezazleni predlog je postigao bolji efekat nego sto sam ocekivao. Osim sto bi Goran relativno brzo zaspao, sama Dragana je sa odusevljenjem prihvatila moje ‘zrtvovanje’ da sa njom gledam takve filmove. Emocionalni momenti (npr. maramice pri ruci cim bi naisla srceparajuca scena koju Draganu dovede do suza) i komentari sa izlivima ljubavi upucenim meni su ocigledan primjer zasto se vrijedilo ‘zrtvovati’.

No, nije sve teklo po planu. Moja dika i ponos, bolje poznata kao Cervin-Vega V10s subwoofer (zvucnik koji proizvodi basove) je postao kolateralna steta tokom gledanja romanticnog filma „The Ugly Truth“. Da sam tipicni Englez, prisustvovali bi sceni gdje bi se uloge pruzanja maramica usred nekog tuznog momenta okrenuo sa Dragane ka meni.

Ali ne !!! Pa nisam zaboga za dzabe proveo toliko godina zivota na Balkanu kako bih cmizdrio za zvucnikom, naprotiv. Iz mene je kao vulkan izbio pozamasan asortiman psovki, uvreda na racun romanticnih filmova i opstih komentara u stilu „zar zbog ovog #$%@& od filma moj subwoofer da crkne…’ i slicno.
Istina za volju, „The Ugly Truth“ je jedan od boljih romanticnih filmova koje smo ja i Dragana odgledali tih dana. Neki drugi filmovi, poput izreklamiranog „Bridget Jones Diary“ su nas oboje ostavili ravnodusnim, dok smo par romanticnih filmova poput „Confession of a Shopaholic“ ili Russell Crowe’s „A Good Year“ jedva odgledali do kraja. Nekim glumcima poput Russel Crowe-a romanticne uloge jednostavno ne pasuju.

Vidjevsi da cu se opet ohladiti od gledanja filmova na jedan duzi period, odlucio sam da potrazim barem par filmova koji bi natjerali moje mozdane vijuge na razmisljanje, nasuprot vecini romanticnih filmova koji su prenatrpani kliseima, suvim dijalogom i happy end-om koji se vec da naslutiti u prvih 5 minuta filma.

Na moju radost, nasao sam 3 takva filma. Prvi je „The Hangover“, americka niskobudzetna komedija sa potpuno nepoznatom filmskom postavom (ne racunam cameo ulogu boksera Mike Tyson-a) koji mi je jasno stavio do znanja da Holivud i dalje zna kreirati komedije sa dobrim dijalogom, vjerodostojnim momentima i urnebesnim zapletima. Lagana i bezazlena komedija koju bih svima mogao preporuciti.

Ukoliko vas interesuje nesto mracniji humor sa briljantnom glumom i dijalogom, pogledajte Quentin Tarantinov „Inglorius Basterds“. Iako se radnja filma odigrava za vrijeme II. svjetskog rata u okupiranoj Francuskoj, gotovo 3 sata filma je ispunjen sjajnim dijalogom koji podsjeca na „Pulp Fiction“ (film koji je proslavio Quentina), odlicno izvedenim scenama koje nisu za mladje (mnostvo nasilja) i Quentinov lucidni smisao za prekidanje filma u sekcijama koje na kraju dostignu trijumfalni epilog.

Ako mislite da „Inglorius Basterds“ morate gledati zbog Brad Pitt-a, prevarili ste se. Ne, on uopste nije los u ovaj film, naprotiv. No, zvijezda filma je njemacki SS oficir Hans Landa, koji je „glavni“ za Francusku. Nacin na koji covjek vodi ispitivanja sumnjivih premasuje najbolja djela Sherlocka Holmes-a ili inspektora Poirrota Agathe Kristie. Izuzetan film.

UPDATE: Christopher Waltz (austrijski glumac koji je glumio SS oficira u filmu „Inglorius Basterds“) je jucer dobio Oskara za glumu. Potpuno zasluzeno.

Da li ce Vera Farmiga zamjeniti Katherine Zeta-Jones na mojoj Fav listi ?

Najbolji film (barem za mene) sam ostavio za kraj. Naime, veliki sam ljubitelj ‘teskih’ filmova George Clooney-a (Solaris, Syriana) koji osim sto ga dio publike smatra facom, takodje posjeduje odredjene glumacke kvalitete.
Uprkos svojoj bogatoj kolekciji dobrih filmova, George je zasigurno kandidat za Oskara 2010 sa svojom ulogom u filmu „Up in the Air„. Ovaj izuzetno inteligentan film se bavi sa vise tema koje su trenutno aktuelne u USA i svijetu uopste – posledicama ekonomske krize na obicne gradjane, sve veca otudjenost clanova porodice i teznja individualaca ka sto vecoj usamljenosti i izolaciji, kao i konstantna ceznja za materijalistickim statusom u drustvu.

Kao sto vec spomenuh, George zaista sjajno glumi profesionalca kome je posao da otpusta ljude po kompanijama – klijentima koje se ne usudjuju da to urade sami. Iako se susrecemo sa pravom galerijom osoba koje razlicito reaguju pri urucivanju otkaza u toku jedne od najvecih ekonomskih kriza koje su pogodile USA, lik koji George glumi sa gotovo odvratnom lakocom obavlja taj posao.
OK, ovo vam do sada zvuci kao jedna tipicna drama. Jos jedan lik se pojavljuje u filmu koji me je u potpunosti fascinirao (glumom + izgledom) koja uspjeva ‘pomoci’ George-ovom liku u filmu da briljira. Alex je predstavnik sofisticirane americke poslovne zene, sa gracioznoscu koja plijeni, ostrim ali iskrenim dijalogom bez imalo politicke korektnosti (ili dlake na jeziku sto bi rekao nas narod) i dozom seksipilnosti koja od njih dvoje prave sjajan par.

Njihova gluma i sam tok filma je toliko dobar da vas klimaks filma prosto sokira sa nevjerovatnim obrtom. Ne zelim iznositi detalje, ali osjecaj koji sam imao prema George-u posle ove scene me itekako rastuzio i taj osjecaj mi je ostao do samog zavrsetka filma.
Film posjeduje jos nekoliko vaznih pod-prica, no necu da idem u detalje. Meni licno je film jos jednom slikovito prikazao koliko sam ja sretna osoba sa svojom porodicom, gdje komunikacija funkcionise savrseno i nasa konstantna teznja ka sto ljepsem i boljem osjecaju svih clanova porodice je ‘priceless’, sto bi rekli u MasterCard reklamama.

Ukoliko vam se dopao „The American Beauty“, toplo vam preporucujem da pogledate „Up in the Air“.

Dragana iskljucivo voli romantike, tako da nemam nikakve sanse da je nagovorim da odgleda „Inglorius Basterds“ (nasilje) ili politicki tezak „V for Vendetta“ kojeg uzgred vec par godina pokusavam da joj sugerisem da odgleda.
Mnogo bolje sanse imam sa „Up in the Air“, a mozda uspijem i sa „Hangover“, posto ima scena vjencanja koja ce se njoj sigurno dopasti.

PS         Nisam jos odgledao „Avatar“, iako je cijela Australija odgledala taj film u 3D

PS1        Goran bolje spava

PS2        EKSLUZIVNO: Dragana je gledala „Up in the Air“. Film je nasla interesantnim, a odusevio sam se kada me je narednog dana navela na razgovor o nekim temama iz tog filma.

Sad nas ima 5 !!!

Docekali smo i 12-ti maj – dan kada se novi clan porodice trebao pridruziti nasoj veseloj druzini. Upravo se tako i desilo. Dragana je bila jako opustena pred porodjaj (carski rez), dok sam ja bio poprilicno uzbudjen i u blagoj dozi uspanicen.

Porodjaj je protekao bez ikakvih problema, a Goran je ugledao svjetlo dana oko 1.30 poslije podne. Sa svojih 3.96 kg i visinom od 51cm, Goran je strpljivo odmarao i povremeno spavao dok se Dragana nije pojavila iz operacione sale da ga nahrani.

Sama bolnica i bolnicko osoblje su bili sjajni. Doktori, medicinske sestre, anesteticar itd, svi su iskazali izuzetan profesionalizam i ljubaznost prema Dragani i meni. To je ujedno i jedan od glavnih razloga zasto je sve proteklo bez ikakvih problema.

Po dolasku kuci, Dragana i ja smo se gotovo instantno morali naviknuti na novi zivotni stil. Stephanie i Luka se za sada indiferentno ponasaju prema Goranu, mada su mi par puta stavili do znanja da nece tolerisati da im Goran dira igracke. Stovise, dali su mi sugestiju da ce on morati imati svoje igracke !!! Postalo mi je jasno da se moram latiti neke od knjiga Dr Phil-a da naucim par trikova za regulisanje ove „situacije“ sa igrackama : )

Posle nekoliko dana privikavanja na novi ambijent, uslijedio je (i jos uvijek traje) period primanja posjeta rodbine, rodjaka, prijatelja, kao i redovne posjete medicinske sestre iz bolnice koja po Australskom zakonu mora obavljati kucne posjete novorodjenim bebama prvih par sedmica njihovog zivota.

Ovo je ujedno i glavni razlog zasto sam morao drasticno smanjiti rad na kompjuteru – postavljanje poruka i fotografija na blogu, Facebook-u ili Flickr foto sajtu, chat na MSN ili Skype… sve je to odjednom iziskivalo dosta slobodnog vremena kojeg tih prvih par sedmica nazalost nisam imao na raspolaganju.

Ne planiramo imati vise djece…

Obsesija

Cesto pomislim da nesto nije nataman samnom, posto MNOGO vremena provodim na kompjuteru. Na kompjuteru zaradjujem „koru hleba“, ucim nove sisteme i programe (veoma dosadne stvari, bolje da ne spominjem detalje), komuniciram sa familijom, rodjacima, prijateljima / prijateljicama, sortiram familijarne fotografije i video snimke, slusam muziku koju volim (uzgred, pripadam fan grupi Ceca, Semsa, Sinad & Co. drekavci must die !!!), cak bacim i po koji dosadni komentar na Facebook ili Twitter.

Ne sjecam se kada sam zadnji put ukljucivao TV

Posto sam poznat po tome sto od neke sitnice napravim „Ben Hur-style“ projekt (Ben Hur je film koji traje skoro 4 sata) bacio sam se na razmisljanje zasto je to tako. Vrlo brzo sam dosao do poveceg broja opravdanja za moju opsjednutost kompjuterima. Dakle;

- Komunikacija. Nekada sam se dopisivao sa drustvom pismima. Minut poziva iz Australije ka Evropi je pocetkom 1990-tih kostao oko 1.5 eura, pa mi je jedino preostalo da koristim „obicnu“ postu. E sad, prvo se mora napisati pismo, pa poslati, a potom sledi nada da posta nece nesto zeznuti tokom transporta. Pismu je obicno uzimalo oko 12-15 dana da dodje do Evrope, nekada i duze.

Sa pojavom kompjutera, mogu da biram na koji nacin cu komunicirati – email, chat, Skype, ili neke od ovih novih tehnologija za koje su se svi pomamili (Twitter, Facebook).

- Uspomene. Vjerovali ili ne, stupio sam u kontakt sa dosta dragih osoba iz mojih skolskih dana (osnovna i srednja skola). Za ovo neocekivano virtuelno druzenje je zasluzan Facebook. Nekoliko prijatelja iz skolskih dana je sacuvalo fotografije iz skolskih dana sto je evociralo zestoke napade nostalgije. Posebno mi „tesko“ pada kada ugledam sebe iz skolskih dana sa afro-style frizurom !!! Grrrr.

- Blog. Osim sto sam zelio da budem astronaut kad sam bio mali (kasnije sam to „smanjio“ na pilota, da bih na kraju jedva uspio poloziti za vozacku dozvolu), jos jedna skrivena zelja je pisanje knjiga, novinskih clanaka i reportaza. Iako su mi pismeni zadaci u skoli bili osrednje ocjenjivani (3+ mi je bila max. ocjena, navodno sam volio da „pojedem“ rijeci), sa pisanjem sam se osjecao odlicno. I pored osrednjih ocjena, nisam se predavao – u osnovnoj skoli sam, zajedno sa Srdjanom Garbinom, pokrenuo polu-ilegalni magazin (Red Boy) tipa komedija – sprdnja koji je izlazio u 1 primjerak, dok sam u srednjoj skoli sa Radom Catovicem pisao tekstove za beogradski „Svet Kompjutera“. To su bile godine kada sam vjerovao da mi za koju godinu ne gine Nobelova nagrada za knjizevnost (citaj: bio sam naivan).

No, o Red Boy-u i slicnim poduhvatima cu detaljnije pisati nekom drugom prilikom. Prije nekoliko godina (cini mi se 2006) sam imao prilike da se upoznam sa konceptom bloga. U maniru mog stila pisanja iz „Red Boy-a“, i na blogovima sam volio da pisem o svemu i svacemu, ogovaram zestoko mnoge osobe, s tim sto vise nisam ogovarao ucenike iz mog razreda, vec sam se prebacio na poznate osobe. Ukoliko pogledate par tekstova koje sam nedavno napisao na blog-u, vidjecete da se ne libim kritikovati holivudske zvjezde : )

- Istrazivanje. Kupovina magazina i novina vise nije „in“, to nekako ispada kao zaostavstina iz 20-tog vijeka. Ako me nesto zanima, dovoljno mi je otkucati Google ili poci na Wikipedia, i za 2-3 minuta se osjecam da sve zivo znam o toj temi, odmah se hvalim prisutnima u stilu „pitajte me sto god hocete o xyz temi, ne da znam nego razbijam sa znanjem…“.

- Biznis u Crnoj Gori. Necete vjerovati, ali zahvaljujuci marketingu kojeg sam vodio preko Internet-a (i to uglavnom iz Australije), uspio sam da obavim gotovo kompletne bukinge za nas hotel u periodu 2005-2008. Sama pomisao kako je ovo sve funkcionisalo recimo prije 2005-te pripada domenu naucne fantastike.

Naime, od kako je nas hotel poceo da radi sredinom 2005, tehnologija je igrala izuzetno vaznu ulogu u obavljanju rezervacija i odrzavanja visokog procenta bukinga. Za neupucene, hotel se nalazi u Budvi (Crna Gora), a ja sam i jos uvijek zivim u Australiji (doduse, cesto sam dolazio u Budvi). Dakle, iz moje kompjuterske sobe u Australiji sam imao pristup hotelskom rezervacionom sistemu, sto mi je itekako olaksavalo da vodim uspjesne marketing kampanje. Hotelske recepcionerske su redovno bile prisutne na chat kako bi se usaglasili sa marketing kampanjama, cjenovnikom itd. Sjajna stvar, eto sad ispade da se razumijem i u marketing (* sarkazam baziran na tekstu iz paragrafa „Istrazivanje“ *).

Sve ovo je iziskivalo da se dosta vremena provede pred kompjuterom. Sada se mogu pravdati da non-stop visim pred kompjuterom zbog posla (citaj: $$$).

Za razliku od vas koji se sigurno zgrazavate citajuci ovaj clanak, ja na sve to gledam u pozitivnom svjetlu. Mogu recimo tvrditi da sam se manje vozikao sa kolima, sto znaci da sam;

1. manje zagadjivao atmosferu nase planete
2. uticao na smanjenje potrosnje goriva
3. stekao sve preduslove da postanem clan „Greenpeace-a“ (to su vam oni sto se pentraju po drvecu i ne daju drvosjecama da ih kidaju, ili ometaju Japance da love kitove…)

 

Nastavice se…

KNJIGA: Globalno Zagrijavanje i slicne stvari

Prije par sedmica sam sa djecom skoknuo do lokalne biblioteke. U mnostvu djecjih knjiga koje su djeca pokupila u biblioteci, nasla se i gajnc-nova knjiga uglednih engleskih naucnika (jedan od njih je zaradio titulu Sir, pa vi sad vidite) koji na veoma objektivan nacin pisu o realnom problemu mijenjanja klima i onoga sto ce nas tek snaci.

Treba li da se pakujemo i selimo na nekoj drugoj planeti ? Ne, sve je u redu. Da smo zeznuli klimu i to gadno, to stoji. Postoji mala sansa da se u narednih 100-njak odselimo u brda zbog porasta nivoa mora (otopljavanje Grenlanda, Sjevernog i djelimicno juznog pola) a mozda se naucimo i da plivamo, posto je jedan od ekstremnih scenarija da postanemo planeta poput one predstavljene u filmu „Waterworld“ sa Kevinom Kostnerom u glavnoj ulozi.

Osim mnostvo preporuka koje svakodnevno cujemo (npr. koriscenje stedljivih sijalica, gasenja TV-a iz uticnice a ne sa daljinskim, reciklaza, kupovina Toyota Prius auta), autori knjige su veliki pobornici postepenog eliminisanja termoelektrana na ugalj i zamjena sa nuklearnim elektranama (za tzv. osnovni izvor napajanja) i nove tehnologije poput solarne i vetrenjace. 

Po njihovim navodima, nove tehnologije koje trenutno imamo na raspolaganju nisu bas „ciste“ kao sto se reklamiraju u medijima. Naime, samo za proizvodnju solarnih panela, potrebno je potrositi MNOGO energije (koja istovremeno proizvodi CO2 koji je i glavni uzrok klimatskih promjena) i stvaraju se hemikalije koje su otrovne za nas i veoma komplikovane za reciklazu ili skladistenje.

Prosjek CO2 je tokom istorije Zemlje u prosjeku iznosio od 220 – 280 psqm. (cestica po metru kubnom, bukvalni prevod). Mi smo to dogurali do 380, projekcija do 2020 je 450 sto nam „garantuje“ povecanje temperature od barem 2 stepena. Zeznuto.
Ako ne preduzmemo nesto na smanjenju tih CO2 cestica i probijemo inace jako visok limit od 450 cestica, ocekujte porast temperature od 2.5 stepena pa na dalje. Posledice tolikog porasta temperature su izuzetno lose po nas i planetu uopste.

Svake minute se u atmosferi nase planete izbaci 52,000 tona CO2. Fabrike, termoelektrane, transport (auta, avioni), ljudi i zivotinje. S druge strane imamo okeane koji su sve vise zasiceni sa CO2, sume koje se rapidno smanjuju (Amazon).

Autori knjige takodje sugerisu da nas ima premnogo. Za par godina dostizemo cifru od 7 milijardi, a 2050 ce nas biti oko 9.2 milijardi. Mozete samo zamisliti kakav ce to biti teret za nasu planetu.

Prije nego sto se prikljucite pokretu zelenih, procitajte ovu knjigu i vidite da li vi mozete pozitivno uticati na smanjenju stetnih emisija i potrosnje energije. Isplatice vam se : )

3x otac !!!

Za nekoga ko je do prije 6-7 godina u javnosti tvrdio da je relativno ravnodusan u pogledu stvaranja porodice, djece itd, interesantno je posmatrati u praksi kako je doslo do znacajne transformacije moga razmisljanja.

Poput vecine predstavnika moje generacije, i ja sam djelimicno „kapitulirao“ pod naletom konzumiracujeg drustva sa kraja 20-tog i pocetka 21-og vijeka. Imati najnovije tehnoloske „gadgets“, odjecu i obucu koja nosi zvucna imena poput Armani ili Versaci, posjecivati egzoticne destinacije (Bali, Singapur) radi odmora… sve su to stvari koje su moju (a vidim i ove posle moje) generaciju odslikavale. Ideali za kojima su vecina nasih roditelja stremila (npr. zivjeti skromnim zivotnim stilom, raditi tesko & posteno, cuvati $$$ u slamaricu) su za nas bila gotovo smijesna.

Do promjene je doslo sa rodjenjem Stephanie pocetkom 2005. Neposredno pred porodjaj, sjeduci sam samcijat u mini-cekaonici operacione sale, shvatio sam da prisustvujem jednom od najvaznijih momenata mog zivota.
Od tog momenta, sve se desavalo nekako brzo. Iako se osjecam kao da se to desilo jucer, Stephanie je vec 6 godina, u medjuvremenu se rodio i Luka (3 godine) a za par mjeseci dolazi jos jedna prinova (ime jos nije utvrdjeno, za sada ga oslovljavamo sa sifrom „Djuro“).

Istovremeno se i zivotni prioriteti drasticno izmjene. Hobiji i navike iz mladjih dana se smanje ili potpuno elimisu. U mom slucaju, to je uglavnom uradjeno na dobrovoljnoj osnovi, a usput steknete neke nove „hobije“. Na Facebook i jos nekim prijateljima sam se „pozalio“ kako sam postao fan Jamie Oliver-a i njegovih kulinarskih vjestina (???). Ili recimo cinjenica da citam djecje knjige za koje sam mislio da sam ih zauvijek penzionisao ranih 1980-tih. Ili mozda podatak da sa djecom vodim intenzivne diskusije na temi „jesu li PIXAR crtani filmovi bolji od Disney-evih“ itd itd.

I pored svega navedenog, biti otac je izuzetno lijepa titula sa kojom se itekako ponosim. Beba broj 3 dolazi sredinom maja. Sa titulom veterana u smislu paznje prema djeci, spreman sam i za ovaj radosni dogadjaj : )

Alec Baldwin’s „Our Promise to Ourselves“

Prije neko vece sam zavrsio sa citanjem knjige poznatog holivudskog glumca, Aleka Boldvina (Alec Baldwin). Covjek se bavi glumom jos od 1980-tih, a prvi put sam ga vidio u filmu „Hunt for Red October“ sa Son Konerijem.

Pocetkom 1990-tih sam ga zamrzio, posto se ozenio sa Kim Besindzer (Kim Basinger), strasnom ribom koja je tada zarila i palila Holivudom.

Knjiga opisuje Alekovu golgotu razvodnog procesa sa Kim, i sve paradokse i promasaje americkog zakonodavstva za brakorazvodne parnice, nasledje imovine i najvaznije od svega, starateljstvo nad djecom.

U konkretnom slucaju, Alek i Kim su spucali preko 3 miliona $$$ na sudskim i advokatskim troskovima, izgubili vise od 4 godine sa sjekiracijom i sudovima, i opet je na kraju Alek nastradao, kcerka im je prosla kroz velike stresove a Kim je morala angazovati skupe advokate kako bi se mogla „odbraniti“ od Alekovih legalnih zahtjeva. Tragicno, zar ne.

Alekov fokus je bio da dobije sto veci vremenski period kada moze biti sa svojom kcerkom kao roditelj. Nazalost, nije uspio u tome, a i sam priznaje da je pocinio veliki broj gresaka koji su svakako uticali na obrt situacije na njegovu stetu, kao i eventualno otudjenje i odbijanje njegove kcerke da se uopste i vidi sa njim.

Iako se u uvodu knjige „zakleo“ kako nece komentarisati Kim Besindzer niti njene postupke, nije izdrzao. Komentarisao je i to dosta. Knjigu spasava po mom misljenju Alekovo istrazivanje koje citaocu predocava kako je americko zakonodavstvo doslo do ove situacije, mocan uticaj advokata koji koriste brakorazvodne parnice za zgrcenje velikih suma novca, uticaj feminista tokom 1970-tih i 1980-tih na zakonodavstvo, kao i pokusaji u poslednjih 10-tak godina da se zakoni promjene sa ciljem da se smanji „kolateralna steta“.

Na samom kraju knjige, osim sto Alek spominje stereotipe koji preovladavaju u javnosti i instituacijama sistema kada su u pitanju poznate licnosti, iznijeto je vise korisnih savjeta poput ubrzanja procesa, kako da se sudski procesi odvijaju sto bolje i bezbolnije (???) za sve stranke ukljucene u proces itd.
Moram priznati da mi je knjiga otvorila oci na akutne probleme americkog drustva, preporucujem.

Fejsbuk (Facebook)

Izgleda da stanovnistvo ove planete uglavnom komunicira koristeci Facebook. Meni se taj Facebook nesto nije dopadao, iz prostog razloga sto nisam shvatio u cemu je poenta ovog sistema. No, na dugotrajnom insistiranju mojih kolega sa posla, kao i nekih biznis klijenata, odlucio sam da vidim o cemu se zapravo radi.

Sam Facebook je tipican predstavnik tzv. Web 2.0 generacije programa. Spartanski izgled, minimalno koriscenje boje i grafike uveliko podsjecaju na iskustvo sa Google stranicama. Tekst je relativno pregledan i za neke korisnike male velicine, dok je nalazenje naprednijih funkcija vjesto skriveno, barem za pocetnike poput mene.
Dakle, u cemu je trik ? Izgleda da je poenta sakupiti sto vise online prijatelja kako biste mogli pratiti njihove aktivnosti, sto ih interesuje, gdje izlaze, sa kime se oni druze itd. Takodje se mogu odgledati fotografije, linkovi vasih prijatelja za druge web stranice, ili mozete slati jedno drugome e-mail poruke. Facebook posjeduje dodatne aplikacije gdje mozete naci igrice, programe za crtanje itd.

Posle nekoliko dana pracenja sto se radi na Facebook, ispitivanje opcija i razmjenjivanje ultra-kratkih poruka sa nekoliko korisnika, moram priznati da sam drasticno smanjio koristenje Facebook-a. Ne vidim neku korist za mene, a definitivno mi nije cilj da prikupim vise od 150 prijatelja na Facebook kako bih se mogao hvalisati sa tom informacijom. Preporucujem Facebook samo za one koji imaju slobodnog vremena na pretek.

Babysitter

Ta uloga sve cesce pripada meni. Naime, od mog povratka iz Budve, dosta vremena provodim obavljajuci poslove i biznise kuci. Zahvaljujuci kompjuterima i Internet-u, takve mogucnosti su sve vise pristupacnije i za mene licno korisnije.

Elem, cesto se desi da u tim momentima Dragana mora izaci zbog nekog posla (i ona sve vise radi od kuce, ili kako se to na Zapadu kaze, „telecommuting“) tako da djeca ili barem jedno od njih ostane samnom.

Nasa djeca, Stephanie (5.5) i Luka (2.5) su izuzetno znatizeljna. Osim uobicajene djecje igre, obozavaju da me „uhvate u kombinaciju“ i resetaju sa gomilom pitanja. O kakvim se pitanjima radi, pitate se ? Pitanja su veoma logicna, i na jasan nacin odslikavaju pogled na okolinu i svijet u kojem zive iz djecje perspektive. Neki redosled razgovora sledi ovako;

Stephanie: „Tata, zasto je ona zena vikala na onog momka na TV ?“
Rodney: „???“
Stephanie: „Ona zena sa crnom kosom, jucer je vikala na nekog momka…“
Rodney: „A okle ja znam ?“
Stephanie: „Zasto neznas ?“
Rodney: „Nisam gledao TV.“
Stephanie: „A zasto nisi gledao TV kada smo svi mi gledali…?“

I tako u nedogled. Vec posle pola sata unakrsnog ispitavanja od strane Stephanie i Luke me dovodi do psihickog umora. Desi se cesto da planiram kako cu uvece citati neku knjigu, pa tek onda u krpe (prim. aut. na spavanje).
No, ako se oni odluce da me ispituju, planirani dio za citanje knjige se preskoci, tako da se sve cesce desava da idem na spavanje u isto vrijeme kao i oni.

Mozda sam ostarao, pa se zato na ovom blogu zestoko trudim sa opravdanjima kako su „djeca kriva sto idem rano u krpe“ ili sto mi neki planovi propadnu.
Dobra strana ovakvih razgovora je sto se mnogo druzim sa djecom i pricamo otvoreno o mnogim temama. Cesto cujem price starijih koji se kaju sto nisu vise vremena provodili sa djecom dok su bila mala – jednom kada djeca porastu i napune 14 ili 15 godina, ni najmanje nemaju zelju da se druze mnogo sa roditeljima.

Tako, ako vas interesuju imena Thomas the Tank Engine lokomotiva, slobodno pitajte mene. Ili recimo imena cijele klape koja se druzi sa Disney-evom Ariel sirenom. Takodje sam naucio da razlikujem ponije u „My Little Pony“ kolekciji, da gledam Bratz, Bob The Builder i slicne emisije Cak je i emisija iz mojih mladih dana (Sesame Street) jos uvijek prisutna na TV, pa tako svi gledamo i analiziramo kako Cookie Monster halapljivo prozdire biskite koje nalazi.

Odoh, zovu me da me nesto pitaju…