Sad nas ima 5 !!!

Docekali smo i 12-ti maj – dan kada se novi clan porodice trebao pridruziti nasoj veseloj druzini. Upravo se tako i desilo. Dragana je bila jako opustena pred porodjaj (carski rez), dok sam ja bio poprilicno uzbudjen i u blagoj dozi uspanicen.

Porodjaj je protekao bez ikakvih problema, a Goran je ugledao svjetlo dana oko 1.30 poslije podne. Sa svojih 3.96 kg i visinom od 51cm, Goran je strpljivo odmarao i povremeno spavao dok se Dragana nije pojavila iz operacione sale da ga nahrani.

Sama bolnica i bolnicko osoblje su bili sjajni. Doktori, medicinske sestre, anesteticar itd, svi su iskazali izuzetan profesionalizam i ljubaznost prema Dragani i meni. To je ujedno i jedan od glavnih razloga zasto je sve proteklo bez ikakvih problema.

Po dolasku kuci, Dragana i ja smo se gotovo instantno morali naviknuti na novi zivotni stil. Stephanie i Luka se za sada indiferentno ponasaju prema Goranu, mada su mi par puta stavili do znanja da nece tolerisati da im Goran dira igracke. Stovise, dali su mi sugestiju da ce on morati imati svoje igracke !!! Postalo mi je jasno da se moram latiti neke od knjiga Dr Phil-a da naucim par trikova za regulisanje ove „situacije“ sa igrackama : )

Posle nekoliko dana privikavanja na novi ambijent, uslijedio je (i jos uvijek traje) period primanja posjeta rodbine, rodjaka, prijatelja, kao i redovne posjete medicinske sestre iz bolnice koja po Australskom zakonu mora obavljati kucne posjete novorodjenim bebama prvih par sedmica njihovog zivota.

Ovo je ujedno i glavni razlog zasto sam morao drasticno smanjiti rad na kompjuteru – postavljanje poruka i fotografija na blogu, Facebook-u ili Flickr foto sajtu, chat na MSN ili Skype… sve je to odjednom iziskivalo dosta slobodnog vremena kojeg tih prvih par sedmica nazalost nisam imao na raspolaganju.

Ne planiramo imati vise djece…

Obsesija

Cesto pomislim da nesto nije nataman samnom, posto MNOGO vremena provodim na kompjuteru. Na kompjuteru zaradjujem „koru hleba“, ucim nove sisteme i programe (veoma dosadne stvari, bolje da ne spominjem detalje), komuniciram sa familijom, rodjacima, prijateljima / prijateljicama, sortiram familijarne fotografije i video snimke, slusam muziku koju volim (uzgred, pripadam fan grupi Ceca, Semsa, Sinad & Co. drekavci must die !!!), cak bacim i po koji dosadni komentar na Facebook ili Twitter.

Ne sjecam se kada sam zadnji put ukljucivao TV

Posto sam poznat po tome sto od neke sitnice napravim „Ben Hur-style“ projekt (Ben Hur je film koji traje skoro 4 sata) bacio sam se na razmisljanje zasto je to tako. Vrlo brzo sam dosao do poveceg broja opravdanja za moju opsjednutost kompjuterima. Dakle;

- Komunikacija. Nekada sam se dopisivao sa drustvom pismima. Minut poziva iz Australije ka Evropi je pocetkom 1990-tih kostao oko 1.5 eura, pa mi je jedino preostalo da koristim „obicnu“ postu. E sad, prvo se mora napisati pismo, pa poslati, a potom sledi nada da posta nece nesto zeznuti tokom transporta. Pismu je obicno uzimalo oko 12-15 dana da dodje do Evrope, nekada i duze.

Sa pojavom kompjutera, mogu da biram na koji nacin cu komunicirati – email, chat, Skype, ili neke od ovih novih tehnologija za koje su se svi pomamili (Twitter, Facebook).

- Uspomene. Vjerovali ili ne, stupio sam u kontakt sa dosta dragih osoba iz mojih skolskih dana (osnovna i srednja skola). Za ovo neocekivano virtuelno druzenje je zasluzan Facebook. Nekoliko prijatelja iz skolskih dana je sacuvalo fotografije iz skolskih dana sto je evociralo zestoke napade nostalgije. Posebno mi „tesko“ pada kada ugledam sebe iz skolskih dana sa afro-style frizurom !!! Grrrr.

- Blog. Osim sto sam zelio da budem astronaut kad sam bio mali (kasnije sam to „smanjio“ na pilota, da bih na kraju jedva uspio poloziti za vozacku dozvolu), jos jedna skrivena zelja je pisanje knjiga, novinskih clanaka i reportaza. Iako su mi pismeni zadaci u skoli bili osrednje ocjenjivani (3+ mi je bila max. ocjena, navodno sam volio da „pojedem“ rijeci), sa pisanjem sam se osjecao odlicno. I pored osrednjih ocjena, nisam se predavao – u osnovnoj skoli sam, zajedno sa Srdjanom Garbinom, pokrenuo polu-ilegalni magazin (Red Boy) tipa komedija – sprdnja koji je izlazio u 1 primjerak, dok sam u srednjoj skoli sa Radom Catovicem pisao tekstove za beogradski „Svet Kompjutera“. To su bile godine kada sam vjerovao da mi za koju godinu ne gine Nobelova nagrada za knjizevnost (citaj: bio sam naivan).

No, o Red Boy-u i slicnim poduhvatima cu detaljnije pisati nekom drugom prilikom. Prije nekoliko godina (cini mi se 2006) sam imao prilike da se upoznam sa konceptom bloga. U maniru mog stila pisanja iz „Red Boy-a“, i na blogovima sam volio da pisem o svemu i svacemu, ogovaram zestoko mnoge osobe, s tim sto vise nisam ogovarao ucenike iz mog razreda, vec sam se prebacio na poznate osobe. Ukoliko pogledate par tekstova koje sam nedavno napisao na blog-u, vidjecete da se ne libim kritikovati holivudske zvjezde : )

- Istrazivanje. Kupovina magazina i novina vise nije „in“, to nekako ispada kao zaostavstina iz 20-tog vijeka. Ako me nesto zanima, dovoljno mi je otkucati Google ili poci na Wikipedia, i za 2-3 minuta se osjecam da sve zivo znam o toj temi, odmah se hvalim prisutnima u stilu „pitajte me sto god hocete o xyz temi, ne da znam nego razbijam sa znanjem…“.

- Biznis u Crnoj Gori. Necete vjerovati, ali zahvaljujuci marketingu kojeg sam vodio preko Internet-a (i to uglavnom iz Australije), uspio sam da obavim gotovo kompletne bukinge za nas hotel u periodu 2005-2008. Sama pomisao kako je ovo sve funkcionisalo recimo prije 2005-te pripada domenu naucne fantastike.

Naime, od kako je nas hotel poceo da radi sredinom 2005, tehnologija je igrala izuzetno vaznu ulogu u obavljanju rezervacija i odrzavanja visokog procenta bukinga. Za neupucene, hotel se nalazi u Budvi (Crna Gora), a ja sam i jos uvijek zivim u Australiji (doduse, cesto sam dolazio u Budvi). Dakle, iz moje kompjuterske sobe u Australiji sam imao pristup hotelskom rezervacionom sistemu, sto mi je itekako olaksavalo da vodim uspjesne marketing kampanje. Hotelske recepcionerske su redovno bile prisutne na chat kako bi se usaglasili sa marketing kampanjama, cjenovnikom itd. Sjajna stvar, eto sad ispade da se razumijem i u marketing (* sarkazam baziran na tekstu iz paragrafa „Istrazivanje“ *).

Sve ovo je iziskivalo da se dosta vremena provede pred kompjuterom. Sada se mogu pravdati da non-stop visim pred kompjuterom zbog posla (citaj: $$$).

Za razliku od vas koji se sigurno zgrazavate citajuci ovaj clanak, ja na sve to gledam u pozitivnom svjetlu. Mogu recimo tvrditi da sam se manje vozikao sa kolima, sto znaci da sam;

1. manje zagadjivao atmosferu nase planete
2. uticao na smanjenje potrosnje goriva
3. stekao sve preduslove da postanem clan „Greenpeace-a“ (to su vam oni sto se pentraju po drvecu i ne daju drvosjecama da ih kidaju, ili ometaju Japance da love kitove…)

 

Nastavice se…

KNJIGA: Globalno Zagrijavanje i slicne stvari

Prije par sedmica sam sa djecom skoknuo do lokalne biblioteke. U mnostvu djecjih knjiga koje su djeca pokupila u biblioteci, nasla se i gajnc-nova knjiga uglednih engleskih naucnika (jedan od njih je zaradio titulu Sir, pa vi sad vidite) koji na veoma objektivan nacin pisu o realnom problemu mijenjanja klima i onoga sto ce nas tek snaci.

Treba li da se pakujemo i selimo na nekoj drugoj planeti ? Ne, sve je u redu. Da smo zeznuli klimu i to gadno, to stoji. Postoji mala sansa da se u narednih 100-njak odselimo u brda zbog porasta nivoa mora (otopljavanje Grenlanda, Sjevernog i djelimicno juznog pola) a mozda se naucimo i da plivamo, posto je jedan od ekstremnih scenarija da postanemo planeta poput one predstavljene u filmu „Waterworld“ sa Kevinom Kostnerom u glavnoj ulozi.

Osim mnostvo preporuka koje svakodnevno cujemo (npr. koriscenje stedljivih sijalica, gasenja TV-a iz uticnice a ne sa daljinskim, reciklaza, kupovina Toyota Prius auta), autori knjige su veliki pobornici postepenog eliminisanja termoelektrana na ugalj i zamjena sa nuklearnim elektranama (za tzv. osnovni izvor napajanja) i nove tehnologije poput solarne i vetrenjace. 

Po njihovim navodima, nove tehnologije koje trenutno imamo na raspolaganju nisu bas „ciste“ kao sto se reklamiraju u medijima. Naime, samo za proizvodnju solarnih panela, potrebno je potrositi MNOGO energije (koja istovremeno proizvodi CO2 koji je i glavni uzrok klimatskih promjena) i stvaraju se hemikalije koje su otrovne za nas i veoma komplikovane za reciklazu ili skladistenje.

Prosjek CO2 je tokom istorije Zemlje u prosjeku iznosio od 220 – 280 psqm. (cestica po metru kubnom, bukvalni prevod). Mi smo to dogurali do 380, projekcija do 2020 je 450 sto nam „garantuje“ povecanje temperature od barem 2 stepena. Zeznuto.
Ako ne preduzmemo nesto na smanjenju tih CO2 cestica i probijemo inace jako visok limit od 450 cestica, ocekujte porast temperature od 2.5 stepena pa na dalje. Posledice tolikog porasta temperature su izuzetno lose po nas i planetu uopste.

Svake minute se u atmosferi nase planete izbaci 52,000 tona CO2. Fabrike, termoelektrane, transport (auta, avioni), ljudi i zivotinje. S druge strane imamo okeane koji su sve vise zasiceni sa CO2, sume koje se rapidno smanjuju (Amazon).

Autori knjige takodje sugerisu da nas ima premnogo. Za par godina dostizemo cifru od 7 milijardi, a 2050 ce nas biti oko 9.2 milijardi. Mozete samo zamisliti kakav ce to biti teret za nasu planetu.

Prije nego sto se prikljucite pokretu zelenih, procitajte ovu knjigu i vidite da li vi mozete pozitivno uticati na smanjenju stetnih emisija i potrosnje energije. Isplatice vam se : )

3x otac !!!

Za nekoga ko je do prije 6-7 godina u javnosti tvrdio da je relativno ravnodusan u pogledu stvaranja porodice, djece itd, interesantno je posmatrati u praksi kako je doslo do znacajne transformacije moga razmisljanja.

Poput vecine predstavnika moje generacije, i ja sam djelimicno „kapitulirao“ pod naletom konzumiracujeg drustva sa kraja 20-tog i pocetka 21-og vijeka. Imati najnovije tehnoloske „gadgets“, odjecu i obucu koja nosi zvucna imena poput Armani ili Versaci, posjecivati egzoticne destinacije (Bali, Singapur) radi odmora… sve su to stvari koje su moju (a vidim i ove posle moje) generaciju odslikavale. Ideali za kojima su vecina nasih roditelja stremila (npr. zivjeti skromnim zivotnim stilom, raditi tesko & posteno, cuvati $$$ u slamaricu) su za nas bila gotovo smijesna.

Do promjene je doslo sa rodjenjem Stephanie pocetkom 2005. Neposredno pred porodjaj, sjeduci sam samcijat u mini-cekaonici operacione sale, shvatio sam da prisustvujem jednom od najvaznijih momenata mog zivota.
Od tog momenta, sve se desavalo nekako brzo. Iako se osjecam kao da se to desilo jucer, Stephanie je vec 6 godina, u medjuvremenu se rodio i Luka (3 godine) a za par mjeseci dolazi jos jedna prinova (ime jos nije utvrdjeno, za sada ga oslovljavamo sa sifrom „Djuro“).

Istovremeno se i zivotni prioriteti drasticno izmjene. Hobiji i navike iz mladjih dana se smanje ili potpuno elimisu. U mom slucaju, to je uglavnom uradjeno na dobrovoljnoj osnovi, a usput steknete neke nove „hobije“. Na Facebook i jos nekim prijateljima sam se „pozalio“ kako sam postao fan Jamie Oliver-a i njegovih kulinarskih vjestina (???). Ili recimo cinjenica da citam djecje knjige za koje sam mislio da sam ih zauvijek penzionisao ranih 1980-tih. Ili mozda podatak da sa djecom vodim intenzivne diskusije na temi „jesu li PIXAR crtani filmovi bolji od Disney-evih“ itd itd.

I pored svega navedenog, biti otac je izuzetno lijepa titula sa kojom se itekako ponosim. Beba broj 3 dolazi sredinom maja. Sa titulom veterana u smislu paznje prema djeci, spreman sam i za ovaj radosni dogadjaj : )

Alec Baldwin’s „Our Promise to Ourselves“

Prije neko vece sam zavrsio sa citanjem knjige poznatog holivudskog glumca, Aleka Boldvina (Alec Baldwin). Covjek se bavi glumom jos od 1980-tih, a prvi put sam ga vidio u filmu „Hunt for Red October“ sa Son Konerijem.

Pocetkom 1990-tih sam ga zamrzio, posto se ozenio sa Kim Besindzer (Kim Basinger), strasnom ribom koja je tada zarila i palila Holivudom.

Knjiga opisuje Alekovu golgotu razvodnog procesa sa Kim, i sve paradokse i promasaje americkog zakonodavstva za brakorazvodne parnice, nasledje imovine i najvaznije od svega, starateljstvo nad djecom.

U konkretnom slucaju, Alek i Kim su spucali preko 3 miliona $$$ na sudskim i advokatskim troskovima, izgubili vise od 4 godine sa sjekiracijom i sudovima, i opet je na kraju Alek nastradao, kcerka im je prosla kroz velike stresove a Kim je morala angazovati skupe advokate kako bi se mogla „odbraniti“ od Alekovih legalnih zahtjeva. Tragicno, zar ne.

Alekov fokus je bio da dobije sto veci vremenski period kada moze biti sa svojom kcerkom kao roditelj. Nazalost, nije uspio u tome, a i sam priznaje da je pocinio veliki broj gresaka koji su svakako uticali na obrt situacije na njegovu stetu, kao i eventualno otudjenje i odbijanje njegove kcerke da se uopste i vidi sa njim.

Iako se u uvodu knjige „zakleo“ kako nece komentarisati Kim Besindzer niti njene postupke, nije izdrzao. Komentarisao je i to dosta. Knjigu spasava po mom misljenju Alekovo istrazivanje koje citaocu predocava kako je americko zakonodavstvo doslo do ove situacije, mocan uticaj advokata koji koriste brakorazvodne parnice za zgrcenje velikih suma novca, uticaj feminista tokom 1970-tih i 1980-tih na zakonodavstvo, kao i pokusaji u poslednjih 10-tak godina da se zakoni promjene sa ciljem da se smanji „kolateralna steta“.

Na samom kraju knjige, osim sto Alek spominje stereotipe koji preovladavaju u javnosti i instituacijama sistema kada su u pitanju poznate licnosti, iznijeto je vise korisnih savjeta poput ubrzanja procesa, kako da se sudski procesi odvijaju sto bolje i bezbolnije (???) za sve stranke ukljucene u proces itd.
Moram priznati da mi je knjiga otvorila oci na akutne probleme americkog drustva, preporucujem.

Fejsbuk (Facebook)

Izgleda da stanovnistvo ove planete uglavnom komunicira koristeci Facebook. Meni se taj Facebook nesto nije dopadao, iz prostog razloga sto nisam shvatio u cemu je poenta ovog sistema. No, na dugotrajnom insistiranju mojih kolega sa posla, kao i nekih biznis klijenata, odlucio sam da vidim o cemu se zapravo radi.

Sam Facebook je tipican predstavnik tzv. Web 2.0 generacije programa. Spartanski izgled, minimalno koriscenje boje i grafike uveliko podsjecaju na iskustvo sa Google stranicama. Tekst je relativno pregledan i za neke korisnike male velicine, dok je nalazenje naprednijih funkcija vjesto skriveno, barem za pocetnike poput mene.
Dakle, u cemu je trik ? Izgleda da je poenta sakupiti sto vise online prijatelja kako biste mogli pratiti njihove aktivnosti, sto ih interesuje, gdje izlaze, sa kime se oni druze itd. Takodje se mogu odgledati fotografije, linkovi vasih prijatelja za druge web stranice, ili mozete slati jedno drugome e-mail poruke. Facebook posjeduje dodatne aplikacije gdje mozete naci igrice, programe za crtanje itd.

Posle nekoliko dana pracenja sto se radi na Facebook, ispitivanje opcija i razmjenjivanje ultra-kratkih poruka sa nekoliko korisnika, moram priznati da sam drasticno smanjio koristenje Facebook-a. Ne vidim neku korist za mene, a definitivno mi nije cilj da prikupim vise od 150 prijatelja na Facebook kako bih se mogao hvalisati sa tom informacijom. Preporucujem Facebook samo za one koji imaju slobodnog vremena na pretek.

Babysitter

Ta uloga sve cesce pripada meni. Naime, od mog povratka iz Budve, dosta vremena provodim obavljajuci poslove i biznise kuci. Zahvaljujuci kompjuterima i Internet-u, takve mogucnosti su sve vise pristupacnije i za mene licno korisnije.

Elem, cesto se desi da u tim momentima Dragana mora izaci zbog nekog posla (i ona sve vise radi od kuce, ili kako se to na Zapadu kaze, „telecommuting“) tako da djeca ili barem jedno od njih ostane samnom.

Nasa djeca, Stephanie (5.5) i Luka (2.5) su izuzetno znatizeljna. Osim uobicajene djecje igre, obozavaju da me „uhvate u kombinaciju“ i resetaju sa gomilom pitanja. O kakvim se pitanjima radi, pitate se ? Pitanja su veoma logicna, i na jasan nacin odslikavaju pogled na okolinu i svijet u kojem zive iz djecje perspektive. Neki redosled razgovora sledi ovako;

Stephanie: „Tata, zasto je ona zena vikala na onog momka na TV ?“
Rodney: „???“
Stephanie: „Ona zena sa crnom kosom, jucer je vikala na nekog momka…“
Rodney: „A okle ja znam ?“
Stephanie: „Zasto neznas ?“
Rodney: „Nisam gledao TV.“
Stephanie: „A zasto nisi gledao TV kada smo svi mi gledali…?“

I tako u nedogled. Vec posle pola sata unakrsnog ispitavanja od strane Stephanie i Luke me dovodi do psihickog umora. Desi se cesto da planiram kako cu uvece citati neku knjigu, pa tek onda u krpe (prim. aut. na spavanje).
No, ako se oni odluce da me ispituju, planirani dio za citanje knjige se preskoci, tako da se sve cesce desava da idem na spavanje u isto vrijeme kao i oni.

Mozda sam ostarao, pa se zato na ovom blogu zestoko trudim sa opravdanjima kako su „djeca kriva sto idem rano u krpe“ ili sto mi neki planovi propadnu.
Dobra strana ovakvih razgovora je sto se mnogo druzim sa djecom i pricamo otvoreno o mnogim temama. Cesto cujem price starijih koji se kaju sto nisu vise vremena provodili sa djecom dok su bila mala – jednom kada djeca porastu i napune 14 ili 15 godina, ni najmanje nemaju zelju da se druze mnogo sa roditeljima.

Tako, ako vas interesuju imena Thomas the Tank Engine lokomotiva, slobodno pitajte mene. Ili recimo imena cijele klape koja se druzi sa Disney-evom Ariel sirenom. Takodje sam naucio da razlikujem ponije u „My Little Pony“ kolekciji, da gledam Bratz, Bob The Builder i slicne emisije Cak je i emisija iz mojih mladih dana (Sesame Street) jos uvijek prisutna na TV, pa tako svi gledamo i analiziramo kako Cookie Monster halapljivo prozdire biskite koje nalazi.

Odoh, zovu me da me nesto pitaju…

Goodbye NOKIA, hello… iPhone !!!

Nedavno sam u svom cijenjenom blogu nasiroko pisao hvalospjeve o NOKIA mobilnim telefonima. Ti komentari su naisli na odobrenje izvjesnih osoba u Budvi, koji su uzgred toliko fanaticni u svojoj ljubavi za NOKIA kompanijom da se po Budvi prica da su preko eBay-a kupili sebi pidzame sa NOKIA logom.

Ono sto u prethodnom blogu nisam spominjao je cinjenica da NOKIA mobilni telefoni, srazmjerno dodavanju novih funkcija tokom zadnjih nekoliko godina, su postajali sve tezi za rukovanje i nalazenje vecina opcija. Komplikovanost je sve vise uticala da samo zaljubljenici tehnologije nastave sa kupovinom njihovih telefona, dok se vecina korisnika mobilne telefonije odlucivala na jednostavnije telefone firme SAMSUNG i nekih modela NOKIA koji su uspjeli da zadrze jednostavnost rukovanja.

Takva situacija na trzistu je kreirala prostor za alternativu koja ce na jednostavan nacin ponuditi niz korisnih i prakticnih opcija jednom tipicnom korisniku. Da skratim pricu, firma APPLE, koja se proslavila na kompjuterskoj sceni sa kreiranjem sjajnih kompjutera koji jednostavno rade i nemaju ama bas nikakvih problema poput recimo Windows platforme (npr. nema virusa, spyware, nestabilnosti, problema sa hardware drajverima, patch-ovima itd itd) je sredinom 2007 izbacila iPhone.

Ovo nije tehnoloski blog, no rekoh da spomenem da je iPhone nesto sasvim novo na trzsistu mobilne telefonije. Veliki ekran, jednostavne i pregledne funkcije, nema dugmadi posto se sva akcija obavlja sa kaziprstom na velikom ekranu… jednom rijecju, iPhone je unio svjezinu na trzistu mobilne telefonije.

Iako se iPhone pojavio na nekoliko trzista krajem juna 2007, u Australiji se nije mogao kupiti, barem ne do kraja maja 2008 dok nisam otputovao za Budvu. Stoga sam bio prijatno iznenadjen kada sam ga vidio u Budvi kod par korisnika koji su ga koristili izvjesno vrijeme.
Moj prijatelj Boris je u par navrata prezentirao mogucnosti iPhone-a. Ja, koji sam laik za mobilne telefone, sam gotovo instantno bio odusevljen mogucnostima iPhone-a. Relativno brzo sam odlucio da moram sebi priustiti jedan, posto su funkcije za poslovanje koje iPhone nudi bile korisne kako za Budvu, tako i za Australiju.

Ono na sto nisam racunao je zestoko lobiranje od tzv. NOKIA koncerna. Price poput „sta ce ti to s#$%@,… Nokia je covjece zakon“, ili „znas li ti jadan nebio da se cijela Budva kune u NOKIA telefone, oli da te neko vidi sa tim chudom pa da ti se smije…“.
Da se razumijemo – ja nisam (veliki) protivnik NOKIA telefona. Jednostavno sam vidio da se pojavila nova stvar koja je MNOGO bolja i korisnija, a sa dolaskom u Budvi sam stekao priliku da postanem vlasnik jednog iPhone-a. Tako je i bilo…

EPILOG: Po povratku u Australiju, Luka je ubacio Draganin NOKIA N95 u solju sa bijelom kafom. Kafa se hvala bogu nije prosula i mogla se popiti, no majstor za mobilne telefone nije uspio da reanimira spomenutu Nokiu, pa je Dragana nevjerovatnom brzinom odlucila da njen sledeci mobilni telefon mora biti – da, pogodili ste, iPhone.
Istraga o Lukinom ubacivanju Nokie u solju sa kafom je i dalje u toku…

Budva, summer 2008

Donekle neplanirano, obreo sam se u Crnoj Gori krajem maja 2008. Naime, moj otac se morao hitno operisati (bypass) pa je neko morao preuzeti poslove biznisa u Budvi u njegovom odsustvu.
Umjesto 5-6 sedmica, u Crnoj Gori sam boravio gotovo 2.5 mjeseca, pa sam bio u prilici da boravim u Budvi tokom spica turisticke sezone. Osim guzvi, u to se podrazumjevaju i nesnosne vrucine.

No, ovaj neplanirani boravak mi je dao sansu da iz prve ruke vidim kako stvari funkcionisu u biznisu tokom spica sezone (promasio sam ljeto 2007). Za razliku od prethodnih godina, struktura turista se drasticno promjenila. Nema vise tzv. „paradajz“ turista koji su cinili okosnicu crnogorskog turizma tokom spica (Jul i Avgust). Narod koji zivi od turizma je bio ogorcen zbog ovoga, posto je ulozio ogromna sredstva tokom zime 2007-08 u adaptaciji i izgradnji objekata za smjestaj bas takvih turista.
Na drugu stranu imate drzavu, koja „tjeranje“ paradajz turista pravda cinjenicom da oni sve potrepstine (npr. hrana, pice) nose sa sobom iz svojih maticnih drzava, nikakvi su vanpansionski potrosaci, a kreiraju veliku potrosnju (trosi se struja, voda, pravi se veliko smece), zauzima se mjesta na putevima i parking prostorima koji jednostavno ne mogu dostici potraznju itd. Uglavnom, neisplativo je, posebno na dugorocni rok.

Ono sto mi finansijski i biznis pokazatelji ukazuju je da sezona vise ne traje mjesec-dva kao sto je to do sada bio primjer, vec se ona „rastegla“ na dobrih 6 mjeseci. Tako recimo vec od kraja aprila biljezimo odlicnu popunjenost hotela (feste, koncerti i maskenbali oko 1 Maja), i ta popunjenost sa malim oscilacijama traje sve do pocetka oktobra. Krajem septembra i pocetkom oktobra se odrzava dosta sajmova u Budvi (npr. sajam gradjevinarstva, auta itd) sto dovodi izlagace, „pratnju“ i zainteresovane osobe iz okoline, koji usput povezu taj dogadjaj sa par dana odmora (tzv. „vikendasi“).

Po zavrsetku glavnih sajamskih manifestacija, u Budvi do pocetka novembra imate tzv. kongresni turizam. Pomislicete da su to „pravi“ gosti, posto kongresni turizam uglavnom predstavljaju pravnici, doktori, prosvjetni radnici, sportisti itd. No, ti gosti borave u Budvi iskljucivo na racun firme ili organizacije koju zastupaju, i njihova vanpansionska potrosnja je gotovo nepostojeca.
Negdje u to vrijeme, u Budvi se zahuktava tzv. „gradjevinska sezona“. Privatnici renoviraju objekte za narednu sezonu, firme investivaju u nove projekte (uglavnom stanovi za trziste), a opstina i drzava ulazu u infrastrukturu. Mi kao biznis u zadnjih par godina biljezimo znacajno vecu potraznju za smjestajom i ishranom u periodu Novembar – April, posto dosta majstora, inzinjera, radnika, konsultanata itd dolazi da rade u Budvi.

Jos jedna razlika u odnosu na prethodne turisticke sezone je ta da je Budva i Crna Gora uopste postala izuzetno skupa destinacija za jednog prosjecnog turistu iz okruzenja. Ocigledno je da Crna Gora sledi primjer Hrvatske, koja je sa visokim cijenama odmah u pocetku zeljela sebe predstaviti kao turisticku destinaciju za prestizne goste.
No, za razliku od Hrvatske, Crna Gora potencijalnom gostu nudi mnogo manje za cijene koje se traze. Infrastruktura je u losem stanju, komunalne usluge i dalje nisu na nivou jedne potencijalne mediteranske hit destinacije, saobracajne guzve su redovna pojava, a novost je ta da se i tokom sezone na solidnom broju objekata i dalje izvode gradjevinski radovi.

Najgore od svega je kultura i ponasanje naroda. Strani turisti ocekuju nasmijane „domacine“ koji ce se maksimalno potruditi da njihov boravak bude sto bolji. U Crnoj Gori je na djelu suprotno ponasanje – namrgodjene face koje popreko gledaju goste, gledajuci kako da ga „oderu“ sto bolje i vrate nazad odakle je dosao. Konstantno kritikovanje drzave i drzavnih organa za stanje koje vlada, ne gledajuci pri tom na sebe i svoje ponasanje. Vozite se recimo na putu Podgorica – Cetinje – Budva, i garantujem vam da ce te prisustvovati kaskaderskoj voznji, totalnom nepostovanju saobracajnih znakova i propisa kao i bacanju smeca iz auta na magistralu.
Takodje se da primjetiti da vecina gradjana nece ili veoma tesko prihvaca nove ideje ili stvari koje su u vecem dijelu svijeta sasvim normalne. Korupcija je rasprostranjena u svim slojevima drustva, nepostovanje drzave i zakona je nazalost jako izrazeno, a ovog ljeta sam stekao utisak da je entuzijam koji je vladao ovim prostorima 2005 i 2006 splasnuo.

Do sada nisam primjetio neke pomake od vladajuce garniture da se stanje u drustvu popravi. Stovise, neke stvari su krenule retrogradno, poput sve manje opozicionog djelovanja u javnosti, medijima pa i medju samim gradjanima. Sve se podredilo nekom licnom interesu, gdje brza zarada predstavlja sinonim uspjesnosti, bez obzira na „kolateralne stete“ koje se cesto naprave sa takvom praksom.

Da se razumijemo – ne zelim da ovaj post bude politicki obojen ili da bude negativan. Zelim ukazati na neke slabosti koje mogu u bliskoj i srednjorocnoj buducnosti uticati na uspjeh turizma, biznisa i ekonomije uopste. Posebno vam je stalo da se te slabosti eliminisu, jer ako u sred ljetne sezone imate pun restoran gostiju, a struja nestane na jedno 20-30 minuta, onda imate problem koji ce te tesko moci objasniti zapanjenim gostima restorana.
Ili recimo voda nestane, sto je nesto nezamislivo cak i u zemljama koje mnogo vise oskudijevaju u vodi poput Egipta, Tunisa i Maroka. Privrednici su primorani da izdvajaju znacajna sredstva za obezbjedjenje alternative, poput kupovine agregata, rezervoara za vodu i bunara sa svom pratecom opremom (filteri, pumpe, redovne labolatorijske analize uzoraka vode itd)

I pored svih ispoljenih slabosti, moram priznati da se Budva nesto bolje spremila za ovu sezonu. Novi bulevar je uradjen kroz Budvu. U Becice je kako-tako odradjen bulevar, koji je znatno smanjio guzve u popodnevnim satima, kada se turisti obicno vracaju sa plaze. Postrojenje za desalinizaciju vode je uradjeno (doduse, sa velikim zakasnjenjem) sto je donekle ublazilo problem sa vodom u gradu. Ulicna rasvjeta je sredjena, postavljeni su novi znakovi, vodi se vise racuna o zelenim povrsinama, komunalno preduzece radi veoma dobro, broj parking prostora je (nedovoljno) povecan itd itd.

Da li bih se vratio da zivim u Budvi ? Sam sa Draganom, bih bez ikakvog problema. Posto imamo dvoje djece, e to je vec druga prica.

Ljeto u mom gradu

Ovo je moja omiljena tema za pisanje. Do sada sam cesto koristio klasicne naslove u stilu „Jesen u mom gradu…“ sto me itekako podsjecalo na pismene zadatke koje sam imao u osnovnoj skoli.

 

Za razliku od skolskih pismenih zadataka, u kojem je barem par recenica moralo biti posveceno opisu okolne vegetacije koje odslikava spomenuto godisnje doba, ovdje cu se baviti nekim drugim temama. Recimo, opustanje i odmor.

 

Pod odmorom ne mislim bas na pakovanje i putovanje na neko egzoticno ostrvo. Naprotiv. U gradu kojem zivim (Rockingham), moze se lijepo isplanirati opustajuce vrijeme kada imate slobodnog vremena.

 

Uzivanje u prirodi

Jedna od mojih najpopularnijih aktivnosti je da sa djecom provodim vrijeme na plazi. Iako se uglavnom ne kupamo, posto Rockingham uvijek ima jake vjetrove na plazi, djeca uzivaju da se igraju na pijesku i u obliznjem parku. Dok se djeca veselo igraju, ja uzivam u okruzenju.

 

Cesto posle provoda u park odem sa djecom u neki obliznji caffe’. Djeca uglavnom dobiju sladoled ili neku djecju varijantu tople cokolade ili kafe (ovdje to zovu babycinno), da bi potom sa djecom „ozbiljno“ razgovarao i „analizirao“ njihovu predjasnju igru u parku i na plazi. Ponekad je Dragana sa nama, tako da ona i ja natenane uzivamo u capuccino ili latte’ machiatto, kojeg dosta dobro prave u Merchant Caffe (PAZNJA: kvalitet kafe uveliko zavisi od osobe koja trenutno radi na espresso masini).

 

Caffe’

Caffe’ kultura je i mene uhvatila, iako sam se prema kafi odnosio relativno indiferentno do prije par godine. Primjecujem da Rockingham, koji recimo prije 10-tak godina nije imao nijedan krsteni caffe’, sada posjeduje citav izbor solidnih mjesta za izlaske gdje se osoba moze fino odmoriti i popiti kvalitetnu kafu. Ako hocete da uzivate u lijepom ambijentu, tu je vec spomenuti Merchant Caffe. Postoje jos par mjesta koja prodaju uglavnom sladoled, s tim sto osobe koje rade na espresso aparatu znaju da prave dobre kafe (Il Gelaro, McNeils’), tako da cesto sa djecom i tamo odem.

 

Najoriginalniji caffe’ u Rockingham je PhotoCaffe. Iako ovaj caffe nije bas na idealnoj lokaciji, atmosfera je veoma dobra. Naime, vlasnici PhotoCaffe-a su profesionalni fotografi, tako da dok pijete kafu, mozete da razgledate okolo i gledate neke izuzetno kvalitetne fotografije. Ili mozda zelite da vam istampaju fotografije, posto je caffe’ opremljen sa Apple kompjuterima (Apple = zakon) i aparatima za stampanje u raznim formatima. Ja takodjer uzmem neki od dostupnih foto magazina, pa natenane studiram artikle i fotografije dok pijuckam kafu.

 

Valjda zbog cestog degustiranja kafe, nasao sam mjesto u Rockingham-u gdje prodaju sirovu przenu kafu (www.five-senses.com.au) iz kojeg se snadbjevaju prodavnice i vecina caffe’a, kao i tzv. „barista academy“ gdje cu se uskoro upisati i nauciti (nadam se) osnove pravljenja dobre kafe.

 

Fotografija

Bavljenje fotografijom je postao popularan hobi, posebno od pojave kvalitetnih i relativno jeftinih digitalnih foto aparata. Iako nemam neki bogzna kvalitetni foto-aparat (Canon S45, kupljen davne 2003), niti sebe smatram vrhunskim fotografom na nivou Annie Leibovitz, ponekad se provozam sa biciklom po Rockingham-u i napravim koju fotografiju. Neke od tih fotografija sam prilozio u ovom blog-u.

Naravno, ne fokusiram se uvijek na okruzenje i prirodu za fotografisanje. Familijarni snimci su prioritet, posebno djecu. Recimo, moja kcerka ima 5 godina, i gledati njene slike koje sam napravio recimo prije 3-4 godine su zaista nesto nevjerovatno. Prosto se zapitate kako je moguce da u jednom relativno kratkom vremenskom periodu dijete moze toliko da se promjeni.

 

Od kako sam poceo da pisem blog, fotografisem i neke druge stvari. Auta, kompjuterska / tehnoloska oprema, kuce, parkove itd. Neke od tih tema mozda sada ne zvuce nesto interesatno. No, zamislite za jedno 10-tak godina kada budem razgledao te slike i bacim komentare u stilu „Je li moguce da su auta nekada ovako izgledala !!!“ ili „Ne mogu da vjerujem da sam koristio takav kompjuter…“ i slicno.

 

Fotografija u jednu ruku predstavlja „dokaz“ vremena u kojem ste zivjeli, uradili nesto korisno ili prikazali nesto specificno u datom momentu. Tako sam recimo u Apple iPhoto napravio kolekciju najboljih slika moje djece uradjene 2007-me, dizajnovao photo book i narucio preko Internet-a. Narucio sam 2 kopije, tako da tu knjigu mogu pokloniti. Knjige su dosle sa fotografijama istampanim na stranicama, i moram se pohvaliti da je rezultat briljantan, izuzetno profesionalno uradjen posao. Meni je trebalo svega 15-20 minuta da odradim photo book dizajn i narudzbu, ne uzimajuci u obzir odabir i izradu fotografija.

 

Sport

Posto imam djecu, sport mi uopste nije potreban, osim povremene voznje na mountain bike. Djeca vas non-stop tjeraju da trcite za njima, a ako im to ne uspije, sledi baraz neiscrpnih pitanja za koje vam treba dobra kondicija da ih odgovorite.

 

Biblioteka

Nedaleko od moje kuce se nalazi sjajna univerzitetska biblioteka (Murdoch University Library). Osim sto je opremljena sa solidnim izborom knjiga, biblioteka je prelijepo sredjena i okruzena prigodnim zelenilom. Nedavno su uveli WiFi Internet pristup i neke druge tehnoloske novotarije, pa je mjesto jako popularno.

 

Vjerovali ili ne, i tamo volim da odem da uzivam u miru i tisini i citanju neke dobre literature. Kad sam tamo sam, uzivam u miru i tisini, a kad odem sa djecom, gledam njih kako uzivaju u posebnim sekcijama biblioteke namjenjenim iskljucivo za djecu. Raj.

 

U biblioteci obicno uzmem 2-3 dobre knjige, a takodjer procitam ili iznajmim vise kvalitetnih publikacija ili magazina. Od nedavno je biblioteka pocela da drzi pristojnu kolekciju CD/DVD-a sa dokumentarcima, trening materijalom, klasicnim filmovima i tzv. audio knjigama. Takodjer je na raspolaganju bezicni Internet za studente. Uglavnom, za svakoga po nesto.

 

iPod

Nekada ne zelim ici nigdje specificno, vec se uputim ka lokalnom parku u kojem natenane setam. U vecini slucajeva se setam bez ikakvih tehnickih pomagala na meni ili oko mene, no ponekad ne uspjevam odoljeti izazovu, pa se latim mog 3-godine starog iPod Shuffle, kako bih mogao slusati muziku, podcast ili audio knjigu. Trenutni hit na mom iPod-u je muzika 1970-tih koju toplo preporucujem. No, o muzici, u nekom drugom javljanju.

 

Voznja (ludiranje) autom + Swinging Pig pub = idealna kombinacija

Nekada vam sve gore spomenute opustajuce stvari dosade, pa onda idete u drugu krajnost. Tako mi se ponekad desi da zelim da mi „adrenalin udari u glavu“, pa sjednem fino u kola, pustim muziku do daske (za naboj adrenalina tokom voznje, preporucujem Prodigy „Firestarter“ i Vangelis „Mythodea“ Part 1 i 10) i onda se vozam pored mora na relaciji Warnbro – Safety Bay – Rockingham.

 

Ako pokupim prijatelja tokom voznje, turneju obicno zavrsimo u Swinging Pig pub (kultno mjesto Rockingham-a) gdje uz casu / kriglu tocenog Heineken-a razgovaramo kao neke babe. Nema veze u koje doba dana da dodjete u Swinging Pig, mjesto je uvijek dobro posjeceno. Basta u pub-u je sjajna, drvene klupe jesu malo nekomforne, ali posle par piva, sve se to zaboravlja.

 

Rad u basti

Ne, ovo nije preporuka za penzionere. Na vise mjesta sam saznao da rad u basti ima „terapeutsko dejstvo“ na raspolozenje osobe.

 

Sve gore spomenute primjere sam naveo kao primjer kako se covjek moze odmoriti i opustiti na vrlo jednostavan nacin. Alociranje vremena za hobije, zabavu ili edukaciju su samo jedne od stvari koje iskoriscavanje slobodnog vremena mogu uciniti boljim.